Poslušah jako dobar i odmjeren govor nove hrvatske predsjednice i postavljam si pitanje kako će taj govor odjeknuti u glavama slušatelja.
Staro retoričko pravilo kaže da nije istina ono što govrnik kaže nego ono što slušatelj razumije.
Kad popratim analitičare na HTV-u i HRT-u imam dojam da različiti slušatelji različito tumače pa je očekivanje da će Hrvatska krenuti novim putem u najmanju ruku izraz izrazite hrabrosti ili naivnosti.
Što Gojanica i slični javni djelatnici razumiju kad čuju Kolindu da govori o toleranciji i zajedništvu? Oni očito pod tolerancijom podrazumjevaju odmak od HDZ-ove retorike i Tomislava Karamarka koji se odnosi na lustraciju i naglašavanje tog segmenta. Po njihovom tumačenju zajedništva i tolerancije bi to moralo značiti neutralan odnos prema onima koji su do dana današnjeg upravljali državom, a bili su sudionici komunsitičkog sustava. Tolerancija po njihovom razumjevanju znači konačno ustoličenje teorije da komunizma više nema i da zato trebamo prihvatiti laž da nema ni jugofila ni komunističkih zadojenih vladara.
Kaže Kolinda da se okrenemo budućnosti. Kako oni to tumače? Odmak od tamnih 90.
Odmak od vremena u kojem se govorilo o naciji i odmaku od Jugoslavije i komunizma. Zaborav Domovinskog rata, ako ništa barem njegovo stavljanje u zapećak. Okrenutost budućnosti znači prihvaćanja statusa quo u odnosu na tamnu komunističku prošlost jer eto i Kolinda je rekla, kao i Gotovina, da se okrenemo budućnosti. To je navodno suvremeno, poželjno i jedino što nam garantira napredak.
Ta ispraznica o okrenutosti budućnosti zvuči tako genijalno da ju treba sedamdeset sedam puta pročitati. Na nju se pozivaju polupismeni koji nam tumače da se ne živi od povijesti. Kao da se živi od budućnosti?
U kontekstu naše povijesti ove riječi i njihovo tumačenje od strane javnih elita me podsjeća na savjet psihijatra nekoj žrtvi da ne govori o svojoj tragediji, da se okrene budućnosti i prigrli svojeg silovatelja koji će u budućnosti zajedno s njom stvarati novi život.
Pomirbeni ton je bio u svakoj rečenici. Kako to tumače javne elite kao Gojanica? Pomirba je za njih trik u govoru. Za njih je pomirba da oni i nakon inauguracije furaju priču o Sheratonu. Pomirba za njih znači da oni i nadalje pljuju i podmeću, a da oni drugi pređu preko toga. Strašno me to podsjeća na Tuđmanovu pomirbu koja je po meni bila najveća obmana naroda i istine. Nema pomirbe bez sudske ili barem javne kazne zločinaca zbog kojih smo tu gdje jesmo, a oni su po svim strankama.
No koji je put iz ovog duhovnog ćorsokaka? Daljnje podjele? Ne! Upravo suprotno, moramo tražiti budućnost, ali ne smijemo biti naivni da se ona može zasnivati na obmanama i lažima, na statusu quo u kojem ovom državom još vladaju iste elite koje su narod uništile, a mi sami sebe zavaravamo navodno dobro školovanom mladeži koja jedva čeka da dođe do izražaja. Ti novi kadrovi u Hrvatskoj očito ne postoje.
Sad možemo reći da imamo predsjednicu koja želi zajedništvo, pomirbu i napredak. Narod isto tako to očekuje. Jesmo li se pomakli?
Jesmo, ako pomirbu i zajedništvo ne tumačimo kao zaborav nego kao cilj.
Naivno je očekivati da svi na isti način tumačimo što je to budućnost. Nažalost u javnosti se sve više promovira definicija budućnsti kao odmak i lažiranje prošlosti.
U tom smislu zajedništvo i napredak se mogu graditi samo na objektivnom promatranju povijesti i na istini, a ne na naivnim željama za boljim životom.
Samo luđak može tumačiti da postoji sadašnkost i budućnost bez prošlosti, a prelazak preko te jednostavne istine nas i jeste doveo u ovakvu situaciju.
Kad izjave o budućnosti postanu izraz nesposobnosti, naivnosti, laži, interesa ili obmane onda možemo očekivati potpuno iste rezultate kao i do sada.
Kao potvrdu svojeg teksta uzimam sljedeću emisiju Nedjeljom u dva.
Evo i kod Stankovića je Nenad Puhovski, ekspert za inauguracije, koji u prvoj svojoj rečenici naglašava da je njegov brat za inauguracije u Beogradu. Govori o cirkusu i kritizira okruženje.
Smeta mu Merčep jer on nije publika za budućnost. Evo i Markićke i Thompsona itd. To je njihovo poimanje zajedištva i pomirbe. U toj budućnosti nema mjesta za Thompsona, Markićku, Bulića itd. Njihova budućnost podrazumjeva budućnost bez hrvatske nacije.
Kao prilog se pojavljuju dokumentiranja o neofašizmu i zločinima hrvatske vojske. E moj narode. Koja pomirba??
Tekst: Vinko Vukadin