IN MEMORIAM: Mara Vukadin – Cebarka (2. 10. 1991. – 2. 10. 2024.)

Svi mi imamo svoje matere i svima nama je naša vlastita najbolja i najdraža majka na svijetu – tako je Bog stvorio prirodu i ljude i ne bi bilo dobro da je drugačije. Ima međutim majki koje pored vlastite djece u svojoj kući i u svom srcu nađu još dovoljno mjesta i za bezbrojnu seosku dječurliju, a takve žene pamte se po nesebičnosti, osmijehu, kruhu, lopti, televizoru ili blagoj riječi.

Mara Vukadin-Cebarka, kći Ilije Letice i Ive r. Perković iz Cebare, rođena je 26. kolovoza 1926. godine

Kršni Mandoseljan Bože Vukadin-Šćeta zagledao se je u nasmijanu Maru, pa su se njih dvoje vjenčali i dobili, ako se ne varam pri brojanju, osmero djece.

Mara i Šćeta svoju su djecu odgajali u maloj kući u Džankušićima, koja nikada nije bila tijesna, posebno kad su oni kao prvi u tom kraju sela nabavili televizor i postavili ga na kredenac. U maloj kujinici znalo bi se skupiti po dvadesetero čeljadi – svima njima bi Cebarka i njene kćeri napravile kavu, nekad je bilo i soka, a vode uvijek, ostalo bi se do kasno u noć i nikada nismo osjetili da smetamo, iako nije bilo jednostavno čistiti iza nas. U Cebarkinoj i Šćetinoj kući bilo je malo kvadrata, ali puno mjesta.

Moja generacija Cebarke se sigurno sjeća i po kruhu ukusnijem od kolača i posutim šećerom. U čemu je bila tajna Cebarkina „kruva“ nemam pojma,  ali zato dobro znam da sam se često zadržavao ispod njihove kuće, malo zbog Marije, a malo zbog kruha, i obradovao bih se oboma.

Mlađa i sportski nadarenija generacija se pak Cebarke sjeća po košu postavljenom ispod njihove kuće – nikomu nije branila da  tamo baca loptu, da pod njenim prozorom galami, slavi, plače, više i promašuje, nego bi pustila djecu da se iskaču, i svoju i seosku.

Umrla je 2. listopada 1991. godine u obiteljskoj kući, a pokopana je uz svoga Božu-Šćetu, na groblju u Mandinu Selu (umro iste 1991. godine u ožujku).

Ispod Cebarkina i Šćetina doma u međuvremenu je nastalo lijepo naselje, njihova djeca i unuk Zvonko napravili su nove kuće, s puno mjesta u njima i ispred njih, a preuzeli su i ljubav svojih roditelja prema djeci, pa se tamo i danas okupljaju novi mandoseljski klinci, neki da bi gledali u lijepe Marine unučice, a drugi da bi im Jakiša objasnio kako se pogađaju trice a da se ne razbije prozor.

Blago Vukadin