NIŠTARIJINI ZAPISI: Visoka Mandoseljka iz Banja Luke

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Prije otprilike mjesec dana zazvonilo je zvonce na našim vratima baš kad sam legao na kauč da se malo odmorim. Imaju ljudi nekakve ružne navike, dođu u pravilu kad mi to ne odgovara pa se ponekada kladim sa sinom da će čim legnem i zatvorim oči zazvoniti ili telefon, ili zvonce. S telefonom mi je malo lakše, ugasim ga, ali zvonce na vratima se dere da ga čuju pospanci u svim stanovima, i u susjednoj zgradi.

Nije mi dakle bilo druge nego zaputiti se na donji kat i i čuti o komu se radi, pošto moj lijeni nasljednik ne zna lagati osim kad hoće, a ja sam ga nagovarao da kaže:

„Nema tate kod kuće, doći će za sat vremena. Navratite kasnije!“

Zvonila je neka žena, trebao joj je prijevod rodnog lista, i to hitno. Razvodi se, a sutra je parnica na sudu, napomenula je kako bi naglasila da joj se žuri. Nije mi bilo druge nego otvoriti vrata zgrade, malo mi je lakše palo kad sam čuo da se razvodi.

„Moglo bi biti štogod“, pomislim ponekada kad mi navrate žene moje generacije, ili one koju godinu mlađe, očuvane gospođe razočarane bivšim muževima. Ponekada mi taktika upali, požrtvovano se brinem o ostavljenim i napuštenim ženama, sažalijevam ih, kimam glavom dok one jadikuju kako ih nečovjek nije ni razumio, ni volio. Ponekada nemam uspjeha, ali tako je to u životu.

Dok je se željno očekivana gospođa probijala liftom do moga kata otišao sam u kupaonicu, da sredim kosu i zube i poravnam odjeću. Sve sam uspio pa sam bio puno atraktivniji nego nekoliko trenutaka ranije, te sam radoznalo otvorio ulazna vrata čekajući da bane klijentica s dokumentom za prijevod.

Uskoro je stigla.

Za mene su skoro sve žene lijepe, osim onih koje mi se ne sviđaju, a takvih je malo, ali ljepotica koja je u tom trenutku stajala ispred mojih vrata bila je stvarno iznimno privlačna, čarobna mješavina anđela i zavodnice. Sve kod nje bilo je na svom mjestu, i tanki prsti, i zanosni pogled, i pravilno lice, i crna duga kosa, i beskrajne noge, i figura bez ičega od viška ili manjka.  

Ali je Ivana-  tako joj je ime – imala jednu veliku, nepopravljivu manu. Bila je naime viša od mene, i to ne samo nekoliko milimetara zbog kojih bih se još nekako nadotegao, nego čak punih pet ili šest centimetara. Pogledao sam je još jednom detaljno, od glave do pete, nadajući se da možda nosi štikle, ali je moj optimizam bio uzaludan. Imala je na nogama neupadljive svijetle cipele, bez potpetica. Odmah sam se smanjio i postao još niži nego što sam to stvarno u tom trenutku bio.

Sjetio sam se zgode iz pubertetskih dana kad sam se bezuspješno udvarao Biki Ćikinoj. I ona je bila visoka i skladno građena, a i dan danas jako dobro izgleda, vidim je kad s mužem i djecom za Božić navrati kod svoje sestre Ruže, moje nevjeste udane za Tošu Baćkušina. Lijepoj Biki sam čak i jednu pjesmicu skladao, pjevušio sam je glasno u njenoj blizini, ali je sve bilo uzalud. Dok sam jednom čekao da mi se barem nasmiješi, čuo sam krajem uha kad je Bika svojoj materi, koja je šaptala nešto poput “Pa nije posebno lip, ali nije ni grdan” odgovorila:

„Šta će mi on naki mali, mogu mu pitu s glave pojist!“

Otada imam neizlječive komplekse zbog visine, a to je vjerojatno bio i jedan od razloga da sam odselio u Austriju. Amo gore većina ljudi nije visoka kao naši Duvnjaci, pa ja sa svojih metar i sedamdesetpet – u najbolje doba, u vojničkim čizmama prije trideset godina, bio sam čak metar i sedamdesetsedam – spadam u srednju klasu, te se ponekada dasim kad namirisan i počešljan ponosno šetajući ulicom zamijetim nekoliko slabića za glavu nižih od mene.

Ali Biku i njenu pitu nisam nikada zaboravio, tu tajnu ću ponijeti sa sobom kad me više ne bude, te čim vidim neku ženu višu od sebe povlačim se automatski za nekoliko centimetara unazad, ustuknem i zbunim se.

Lijepa crnka primjetila je moju nesigurnost, pitajući me kad je vidjela moje blijedo lice je li sve u redu. Zamolio sam je tiho da uđe u ured i preuzeo rodni list.

Budući da joj se je žurilo zamolila me je da odmah prevedem papir –  pričekat će dok bude gotovo, a platit će više od uobičajene cijene –  napomenula je. Normalno ne volim takve naloge, ljudima se skoro uvijek žuri, a u žurbi se svakomu zna dogoditi pogreška, pa sam tako jednom visokom Bosancu promijenio spol. Krupni delija iz Zvornika zove se Vehbija, a žurilo mu je se isto kao i Ivani. On se doduše nije razvodio nego ženio, ali to je jako slično jedno drugome, barem što se žurbe tiče, dok ja svojom glavurdom nisam ništa mislio,  pa sam automatski, ne gledajući detaljno u upise, a vidjevši da ime tog brkatog muškarca završava na „a“ u rubrici za spol napisao „žensko“. Dobro da je matičar bio savjestan i prilikom kontrole dokumenata sve pregledao, nazvao me, a ja sam hitno s novim prijevodom otputovao u susjedno mjesto gdje je vjenčanje trebalo biti, te tako spasio i mladu i mladoženju od naknadnog poništenja braka.  

Vehbiju redovito sretnem u gradu, dobili su blizance pa on i njegova hanuma, jedno s jedne drugo s druge strane, guraju široka kolica razgledajući izloge, a dođu redovito  kod mene jer im uvijek treba nešto prevesti. Ima Vehbija naime jednog muškog brata i dvije ženske sestre, svi se udaju i žene i svi navrate kod mene prije toga.

Dok je kompjuter startao, već je star i ofucan pa mu treba dugo da se ugrije, ja sam pregledao sve retke i unose na rodnom listu, i ime, i prezime, i spol, i ime roditelja, i mjesto izdavanja dokumenta. Ivana je iz Banja Luke, ali je njeno djevojačko prezime duvanjsko, mandoseljsko ili vedašićko, Križanac. Kako ne bih cijelo vrijeme šutio i gledao u stranu, napomenuo sam da i kod nas u selu ima Križanaca.

„A odakle ste Vi?“ –  upitala me je reda radi.

„Iz Duvna“ – rekoh – “općina Tomislavgrad. Iz jednog malog sela ispod Ljubuše i Vrana“, odgovorio sam pretpostavljajući da ako kažem Mandino Selo neće sigurno znati gdje se nalazi to mjesto.

„Jeste li iz Mandina Sela?“ upitala me radoznalo i veselo, a ja sam zinuo.

„Jesam, baš iz Mandina Sela. A ti?“, nastavio sam protupitanjem. Čim naime netko kaže da zna za Mandino Selo odmah prebacujem s „Vi“, na „ti“, posebno ako se radi o mlađim ženskim osobama, a Ivana je rođena punih trinaest godina poslije mene.

„Ja sam iz Banja Luke, ali je moj otac iz Mandina Sela?“ – rekla je glasno i jasno.

„Ma čekaj malo! Kako iz Mandina Sela? Banova nisi, znao bih te, a oni su jedini Križanci u selu“ – kombinirao sam ne mogavši nikako skontati o kojem čovjeku se radi, te sam još jednom pogledao na rodni list u mojim rukama. U polju za ime oca stajalo je „Božo“  – valjda su Banjalučani promijenili ono naše „e“ u bosansko „o“ pa se čovjek više nije zvao Bože – dok u rubrici za mjesto rođenja oca nije bilo nikakvih navoda. Ivanina Majka zove se Janja, ali pošto nije iz Mandina Sela nisam se o njoj ni raspitivao.  

Nastavio sam, htijući saznati sve detalje, pripitkivati Mandoseljku poput kakva policajca kad saslušava osumnjičeno lice:

„A ko ti je did? Ko baba?“

„Djed je poginuo u Drugom svjetskom ratu, zvali su ga Perviz, a baba je umrla malo prije nego sam se rodila,  pa tako nikoga od njih nisam upoznala. Dolazila sam ranije s ocem ponekada u Mandino Selo, ali nažalost nisam već dugo, dugo vremena bila u njegovu rodnom kraju“ – završila je izjavu lijepa, visoka Mandoseljka.  

Tek tada mi je sinulo da je možda pokojni Ban imao brata za kojeg ne znam.

“A kako bih ga i znao kad je odselio u Banja Luku prije nego sam se rodio” –  pravdao sam se sam pred sobom zbog činjenice da ima Mandoseljana koje ne poznajem. Tako je i bilo, njen već pokojni otac Bože bio je Banov mlađi brat, odselio je kao momak iz sela, oženio se i osnovao obitelj u Banja Luci. Ispričala mi je Ivana da ima puno stričevića i stričevki u selu, nije se mogla sjetiti svih imena jer ih ima puno, ali je nabrojala Stanka, Slavka i Branka, one mlađe.

Ostavila mi je i broj telefona, na nekoj maloj cedulji koju sam kasnije izgubio, da je dadnem njenoj rodbini.

Raspričali smo se nas dvoje nadugo i naširoko, pokazao sam joj i slike iz našeg Mandina Sela, na internetu ih ima bezbroj, posebno one s turnira na Dolovama na kojima se vide kuće Banovih sinova, njenih stričevića.

Moj sin je se nakon nekog vremena razbudio, napravio nam je i kavu, ali je, čim je Ivana otišla, opet bio bezobrazan prema svom marljivom ocu. Rekao mi je u tonu sličnom onomu kojega je Bika Ćikina koristila da bi svojoj materi obznanila kako joj se ne sviđam:

„Tata, ona je prelijepa, premlada i previsoka za tebe!“

Samo sam ga pogledao, odozdo, morao sam podići glavu jer me je u zadnjih nekoliko mjeseci prestigao za cijelih deset centimetara, i stisnutim obrvama ga zatjerao da se gubi iz ureda i da piše zadaću.

Blago Vukadin

Odgovori