PEŠA DŽANKUŠIĆA

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Neki ljudi su glasni i još puno prije nego što uđu u neku kuću čuje se njihov glas, smijeh ili vika. Takvi budu rođeni i tako žive. Drugi su opet smireni i odrešiti, treći su samo veseli, četvrti zamišljeni, peti zabrinuti, šesti svakakvi i tako do beskraja. Ne bi međutim uopće valjalo kad ne bi bilo tako, bilo bi nam dosadno i nikoga se ne bismo sjećali kad odemo nekamo ili kad ti ljudi otputuju, svi bi bili isti.

Svatko od nas se iz spomenutih razloga vjerojatno često sjeća raznih ljudi iz vlastitog djetinjstva, različitih karaktera i izgleda. Meni, kao i većini drugih, obično na pamet padnu oni glasniji, poznatiji i upadljiviji tipovi, ali neki dan sam se sjetio jednog Mandoseljana koji je svojom mirnoćom bio čista suprotnost mnogim drugim ljudima s kojima je se družio i s kojima je proveo svoj život u selu.

Pere Vukadin Peša rođen je negdje sredinom tridesetih godina u Mandinu Selu, u Džankušićima, a Drugi svjetski rat proživio je kao dijete. Njegov otac Dane, čijim imenom je kršten prvi sin njegova brate Joze, poginuo je sredinom rata na nekoj krvavoj bojišnici u Bosni. Njih dvojica maloljetne braće i njihova majka, mislim da sestre nisu imali, dočekali su kraj rata bez oca, s puno briga i dječjih gluposti, a malo svega drugoga.

Jedna takva glupost je Pešu skupo koštala. On i nekoliko drugih dječaka iz sela su negdje u blizini potoka našli bombu, zaboravio ju je tamo ili kakav ustaša ili partizan dok je pio vodu s Jurnjevače, i počeli se igrati njome. Mislim da je jedno dijete smrtno stradalo, Šćeta je, ili prilikom te ili povodom neke slične igre s nekom drugom bombom, ostao bez desne podlaktice, a Peši je nastradala jedna ruka, ako se ispravno sjećam na desnoj mu je nedostajao kažiprst, imao je cijeli život problema sa srcem i doživio je traumu koju ni odrasli ljudi ne bi nikada zaboravili.

Peša je veliki dio svog života bio stric, onakav kakvoga treba dugo tražiti. Njegov brat Jozo je se oženio iz sela, Ivu Rezinu, i dobili su u braku šestoro djece, četiri kćeri Ružu, Anu, Perku i Jagodu, te dva sina, Danu i Antu. Pešu su svi oni zvali stricem, živio je s njima u kući, pomagao u raznim poslovima i brinuo se o djeci koja su ga voljela. Prije nekoliko godina je Peša umro, tiho kao što je i živio, pokopan je na našem groblju, u svom Mandinu Selu u kojem je proveo cijeli život.

Koliko se sjećam – a sjećam se ponekih detalja i i ljudi, kad njihovi likovi bez ikakve logike ili nekog izmišljenog reda, nego tek na osnovu neke sitnice ožive u mojim mislima – Peša je bio uvijek sabran, izazito miran i dobro je računao. Bio je jako savjestan i pretpostavljam da nikada ne bi nekoga prevario, jer to nije radio čak niti prilikom brojanja bodova u igri table. A tablu je itekako volio.

Ranije je u selu bilo nekoliko grupa muškaraca – nečijih stričeva, sinova ili očeva – koji bi duge večeri tijekom zime naizmjenično provodili u različitim kućama, igrajući karata. Igra tabla je prethodnik kasnije raširene bele, koju sada Pešini i Šćetini imitatori igraju na benzinskoj pumpi. Igrala je se tabla s pedesetdvije karte, u dva tima koji su se sastojali od po dva igrača. Moj ćaća Ćokan i Šimun Seserov su bili jedna ekipa, a drugu su činili moj stric Mijo ili Šćeta, ovisno o tomu tko je imao vremena, u kombinaciji s Pešom. On je uvijek bio u selu i uglavnom je bio raspoložen za igru.

Jedne večeri bi se igralo u Seserima, druge u našoj kući, treće u Mijinoj, četvrte kod Šćete, a ponekada pretpostavljam kod Peše i Joze, ali pošto je to bilo jako daleko od naše kuće, na drugom kraju sela, ne znam kakav je bio raspored u Džankušićima. Zato se utoliko više sjećam večeri u kojima bi na nas Joskanoviće, ili u Mije ili u našoj kući, došao red. Odmah poslije večere bi matere počistile stol, pripremile po nekoliko malih čašica za lozu i po nekoliko boca Ožujskog ili Nektar piva, ovisno o tomu što je se baš u to vrijeme Grgo nudio u prodavnici, prije Božića bi se narezao i sudžuk, a kad bi ga nestalo bilo bi slanine. Nakon večere bi se djeca izgubila po sobama ili u komšiluku, a ti odrasli, veliki ljudi bi banuli na mala vrata. Nakon nekoliko neobveznih šala i priča o prošlim vremenima započela bi igra. Dimilo je se iz svih ćoškova, kuteva i uglova, iz šporeta, a i iz pepeljare, posebno u blizini Ćokana i Šćete. Koliko se sjećam Peša nije pušio, a nije ni pio alkohol, tek ponekada i iznimno po jedan mali gutljaj.

Timovi su sjedili u parovima, jedan suigrač nasuprot drugoga, talon karata bi stajao na sredini stola, a neko pametno dijete, to sam u našoj kući bio uvijek ja, bi zapisivalo rezultate, zbrajalo i križalo po bilježnici koja je se čuvala u gornjoj ladici. Jako koncentrirani i napeti igrači bi obrvama, namigivanjem, kuckanjem prstiju po stolu, lupanjem nogom u potkoljenicu i drugim tajnim znakovima pokazivali suigraču kakve karte imaju pred sobom i što su uspjeli kradomice vidjeti u protivnika. Peša bi se obično malo zabunio kad bi se netko, protivno pravilima, zagledao u tuđe karte, nije znao lagati ni glumiti poput ostalih, ali je zato znao bolje računati.

I ja sam dobro računao, svi su me hvalili, samo me je moj vlastiti ćaća korio ako bih krivo zapisivao, a i to je se znalo dogoditi. Otegle bi se njihove partije do kasno u noć, zločesta djeca poput Tomislava Mijina i moga brata Marinka bi već glasno hrkala, a ja sam imao čast sjediti s odraslima za istim stolom, u zadimljenoj prostoriji, i mučiti se detaljnim zapisivanjem i računanjem osvojenih bodova, pa bih, kad sam već postao malo stariji i prepredeniji a spoznavši da loza i pivo negativno djeluju na koncentraciju odraslih, ponekada skratio večer i proglasio pobjednika koji to još nije bio. Moj ćaća je unatoč umoru bio veliki lopov, djelovao je obično veselo i rastrešeno, ali bi skoro uvijek primjetio prevaru i za kaznu bih dobijao zamjenika u osobi nekoga od igrača, matera ili promatrača. Ako bi pak ostala samo njih četvorica u sobi, a to je se znalo redovito dogoditi jer bi i ženama dodijalo sjediti i čekati proglašenje pobjednika, onda nitko ne bi imao ništa protiv toga da Peša vodi knjige, bez obzira na to što je i sam igrao. Njemu su vjerovali da nikoga neće prevariti.

I Peša bi, još ranije od moga ćaće, primjetio moje zabune, ali se nije previše ljutio, rekao bi samo:

„Dite je umorno, mora malo slagat da ode u krevet“,

i ne bi pod svaku cijenu tražio neku pravdu. Šimun Seserov mu je bio sličan, nije ni on uvijek morao pobijediti, ali je zato moj ćaća bio nemilosrdan, nije volio izgubiti pa makar da je se radilo o nekakvoj nebitnoj sitnici, a kamoli o tako važnoj igri table.

Zato su Pešu više zanimale mlade, pa kad bi igrali u drugoj Joskanovića kući moj stric Mijo bi uvijek nabacio svoju omiljenu temu, o mladama i ženama. Peša bi rado prihvatio šalu i obećavao da će paziti na sve njih dok im muževi budu u Njemačkoj, mi djeca bi malo razumjeli o čemu odrasli pričaju, a malo se pravili gluplji nego smo stvarno bili.

Cijeloga svoga života je Peša po mom sjećanju izgledao isto. Srednjega rasta, više visok nego nizak, izrazito mršav, moglo bi se reći koščat, tamne kose s razdjeljkom na lijevoj strani, uvijek počešljan, obično u tamnoplavom ili sivom kaputu koji mu je bio poširok i cijelo vrijeme smiren.

Prije skoro petnaestak godina sam ga zadnji put vidio, bilo je to u svatovima jednoga od Kažmirovića momaka. Došao je Peša skupa sa svojim bratom Jozom i nevistom Ivom da vide mladu, isto obučen kao i trideset godina ranije, s istim osmijehom i istoga glasa. Kao da smo se vidjeli tek nekoliko dana, a ne nekoliko desetljeća ranije, on je se upitao, interesirao se jesam li oženjen, kratko uzdahnuo kad sam mu rekao da sam razveden i nadodao „Danas su druga vrimena“, bez nekog odglumljenog žaljenja ili komentara koji bi me mogao dovesti u neprijatnu situaciju, interesirao je se o zdravlju moje djece, braće i sestre. Nikoga nije zaboravio. Nekoliko mjeseci kasnije sam od njegove nećakinje Perke, naše Joskanovića nevjeste, čuo da je se Peša razbolio i umro.

Sinoć je moj sin htio sa mnom razbaciti partiju karata, neka komplicirana igra s nerazumljivim i nelogičnim pravilima. Izgubio sam i naljutio se gadno jer sam bio siguran da me je moje vlastito dijete prevarilo, krivo je naime dijelio karte, krivo je brojao, a i pravila igre je interpretirao onako kako mu je odgovaralo. Malo prije nego sam zagalamio na njega sjetio sam se table i Peše, i drugih igrača, te sam se uskoro smirio. Sin je se iznenadio i nije me mogao više prepoznati,  pogledom me je pitao:

„Ne buniš se, a izgubio?“

Vremena se mijenjaju, ljudi tek iznimno i nakratko, pa ako me još jednom prevari onda sigurno neće proći jeftino kao jučer.

Blago Vukadin