Oni na svojoj koži nose neizbrisive znakove pripadnosti, znakove koji su preživjeli stoljeća i stoljeća. Njihova obilježja su dio svih nas… Oni su posljednji tradicionalno tetovirani Hrvati koji su svoju povijest tetovirali na svoje ruke, čela i prsa. Njihove priče svjedoče o nekom davnom vremenu kada je jedino svijetlo bilo voštana svijeća na stolu i kada su se prakticirali običaji, koji su nama danas tako strani.
Danas mladi širom svijeta, pa tako i u BiH, ukrašavaju tijelo tetoviranjem. Kada im tattoomajstori nanose trajni ukras oni se odlučuju za tetovaže indijanskih, maorskih, kineskih, japanskih ili drugih nama dalekih tradicija. Rijetki su oni koji se odlučuju za tetovaže kakve su imali naši stari. Nažalost, rijetki su oni koji znaju za ove običaje jer smo mi takvi da nam je draže nešto strano nego ono što je istinski naše.
Ljudi se na Balkanu tetoviraju tisućljećima. Igle za tetoviranje koje su nađene na našim prostorima datiraju još iz Ilirskog doba pa čak su ih i Kelti zatrpali u svoje grobove, o čemu svjedoči nedavni pronalazak igle za tetoviranje u Hrvatskoj.
Ali najveća potreba za tetoviranjem je nastala kada su Osmanlije okupirale Bosnu i Hercegovinu 1463. godine. Katolici ideju pronalaze u praksi svojih davnih prethodnika Ilira te je sada upotrebljavaju u jednom sasvim novom kontekstu i jednoj sasvim novoj potrebi. Potrebi preživljavanja. Od tada pa u idućih 400 godina, sve do 1878. Hrvati se masovno tetoviraju kako bi svoju djecu spasili od otmice, janjičara i prava prve bračne noći koju su koristili begovi. Najviše se tetoviralo u Bosni nešto manje Hercegovini, ali i u Dalmaciji (preuzeto: www.uskoplje.net).
Tetovaže s fotografije su bile na rukama naše Ive Šumanović – Mujse, rođene 4. rujna 1911. godine. Iva je preminula 2014. godine, u 103. godini života. Počivala u miru Božjem!
Prema svjedočenju njene kćeri Anđe (1944.), a baka Iva joj je ovo puno puta ispričala, istetovirala je ruke kada je imala oko dvadeset godina. Tetovirao ju je jedan mlađi čovjek iz Kongore. Tetovirana je u trećem mjesecu, na sv. Josipa. Tetovaža se obavljala tako da se čađom, koja je se sakupi od gorenja svijeće s niskih stropova (a svi su takvi bili) i u kutijama šibica čuva, nacrta obični ili stilizirani križ ili neke šare i onda se bocka koža sa tri male i oštre igle da čađ dođe pod kožu.Tim postupkom poteče malo krvi i bude bolan. Nakon tetovaže ruke se zamotaju u krpe i rukama se ne radi tri dana da zarastu rane. Govorila je, također, da su muškoj djeci od 8 do 10 godine tetovirali križ za vrijeme Turaka da ih ne mogu odvesti u janjičare, a žensku (cure) da ih ne mogu oženiti.
Bez obzira na sve teškoće i tragedije (muž Slavko nestao u Drugom svjetskom ratu, unuk Dragan poginuo u Domovinskom ratu, prerana smrt sina Ivana) koje su je pogađale, Iva je do smrti (2014.) ostala čvrsta u molitvi, koja joj je uvijek davala dodatnu snagu za sva iskušenja. Fotografije njenih istetoviranih ruku svjedočanstvo su nekog davnog vremena, nama potpuno stranog.
Priredio i snimio: Miro Šumanović
