Stara se kuća ruši
iz dana djetinjstva moga
i nisam trebao ići
tamo gdje nemam nikoga svoga.
Stara se kuća ruši
na brijegu, na kraju sela,
gdje ostade života nam pola
i jedna uspomena cijela.
Stara se kuća ruši,
kuća u kojoj se rodih,
a ja lutajući svijetom
više tonuh, nego što brodih.
Stara se kuća ruši,
kuća od sedam koraka,
a mi ne vidjesmo svjetla,
premda smo bježali od mraka.
Stara se kuća ruši
ispod orahovih grana,
a mi ispadosmo smiješni
«napredujući» od kuće do stana.
Stara se kuća ruši,
od greda, zidova i vrata,
a mi daleko po svijetu,
tko iz potrebe, tko iz inata.
Stara se kuća ruši
u magli, samoći i tami…
Ruši se kuća stara
i mi ostajemo sami.
Tomislav Majić
