NIŠTARIJINI ZAPISI: Markova grobnica

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Svi smo jednom počeli živjeti  – kako i zašto to nekada ne znaju ni oni koji su aktivno sudjelovali u našem nastanku – pa budemo rođeni, nakon toga boravimo neko vrijeme pod ovim nebom, da bismo na kraju otišli Bogu polagati račune. I to je to.

Nečija crta kojom koračamo po svijetu je prava, nečija okrugla, nečija krivudava, poneka malo dulja, poneka prekratka, ali nitko je ne može nimalo nadotegnuti, bio on moćan ili slab, imao dvorce i sluge ili ne posjedovao ništa. Čak mislim da je onima koji nemaju previše materijala puno lakše shvatiti i prihvatiti činjenicu da jednom svemu opipljivome dođe kraj. Tako vjerojatno razmišlja većina ljudi koji imaju nešto u glavi i koji znaju da na drugi svijet ne mogu ponijeti ništa osim onoga kako su živjeli sa svojima – ljubav ili mržnju. Sve ostalo nestane, izgori, ispari, voda ga odnese, vjetrovi ga pometu, lopovi ga ukradu –  jedino što stalno ostaje je ono što nas čini ljudima.

Naš ovozemaljski put završava na groblju – u Mandinu Selu ih ima tri. Katoličko, muslimansko i pravoslavno.

Naše, katoličko groblje, smješteno je na uzvisini ispod sela, pored Šarčeve ulice, a na tom mjestu su se oduvijek pokapali mrtvi – na drugoj strani ograde nalazi se tzv. Grčko greblje, s kamenim stećcima pod kojima leže kosti prastarih Mandoseljana.

To naše zadnje počivalište lijepo je uređeno – ogradu je napravio Biče prije dobrih četrdeset godina, svakoga proljeća skupe se Mandoseljani i pokose travu, svatko uredi grobnice svojih predaka, i one od čijih potomaka nitko nije uspio doći u selo. Tako i grob naših roditelja obično održava netko od rodbine ili susjeda.

Ove godine su vrijedni ljudi nasuli i nekoliko prikolica materijala, poravnali i uredili pristup u svaki dio groblja, još malo pa će i trava niknuti i onda će to mjesto koje strpljivo čeka na sve nas, rođene i nerođene, biti još ljepše i urednije.

Mandoseljsko groblje je prilično prostorno, ima još dovoljno mjesta i za moju generaciju. Svaka obitelj dobije po jednu malu parcelu na kojoj se zidaju grobnice, s dva ili tri mjesta. Našu grobnicu pravio je pokojni Jokul, a i ja sam mu malo pomagao – nije da se hvalim, ali nek se zna. Budući da je Jokul prije nekoliko godina umro nema sad nikoga tko bi to mogao vjerodostojno posvjedočiti, ali moram navesti kako ni Vinko, ni Marija, ni Marinko nisu ni bloka podigli, ni mistrije u ruke uzeli.

Prije nekoliko dana je, po običaju da čovjek dok je živ i zdrav pripremi svoj višestoljetni boravak, i Marko Šćetin odlučio ozidati svoju obiteljsku grobnicu, odmah pored mjesta na kojem su pokopani njegovi roditelji – Cebarka i  Šćeta.

Marko i Mara su i sami roditelji nekoliko curica ali su odlučili napraviti samo dva ležaja, za njih dvoje. Veli Marko ovako:

Cure će se poudat, a ja i Mara nek smo blizu jedno drugome. Zato samo dva ležaja.“

Osim toga je i raspored Marko odredio, veli da će Mara na sjevernu stranu, od bure, da ga malo zakloni kad puše. Jedno je međutim zaboravio pa ga na to upozoravam – sa sjeverne strane ima još mjesta za dva-tri ležaja te bi se lako moglo dogoditi na netko od majstora koji su pravili Markovu nakon spoznaje na kojoj strani će ležati Mara sam zapikira mjesto za svoju grobnicu, da Mari ne bude hladno. A majstori su ljudi od zanata, gipseri i zidari koji dobro znaju da žene treba zaštititi i od vjetra, i od hladnoće.

Skupila se dakle velika ekipa, dotjerali su i „mišalicu“, i taćke, i kante, i mistrije, Marko je donio gajbu Karlovačkog piva, pa su malo radili, a malo više pričali, posebno nakon što je se i Bikan priključio društvu i počeo planirati količinu mesa koju treba naručiti za njegov roštilj na skorašnjem malonogometnom turniru.

A kad sam već stigao do turnira  valja napomenuti kako vrli duvanjski nogometaši početkom kolovoza mjeseca svoje snage odmjeravaju u podnožju mandoseljskog groblja, na Dolovama. Prije nekoliko godina dogodilo je se da je za vrijeme turnira u Srđanima umrla sestra moje strine Kovačuše, pa je po starom duvanjskom običaju valjalo uvečer otići u kuću pokojnice, izraziti sućut rodbini, izmoliti očenaš za njenu dušu i sjediti ispred kuće, pričati i malo se zezati.

Po mojoj nesreći je se u to vrijeme proširila, iz meni manje-više nepoznatih razloga, priča da sam postao alkoholičar, pa su me pojedinci u povjerenju pitali je li to istina. Ja sam odgovarao potvrdno.

 

Tijekom turnira zbog velike vrućine i moje brze ošamućenosti nisam međutim mogao piti pivo, pa mi je moj stričević Tomo preporučio hladni Red Bull. Ja sam tim kemijskim otrovom nazdravljao cijeloga dana, spašavao onemoćalog brata i Bajića da ne padnu s klupe, jesti mi se nije dalo, a uvečer sam ostao bez glasa. Nisam mogao ni pisnuti, samo nekakvi hrapavi zvukovi uspijevali bi napustiti moje grlo.  

Oko deset sati uvečer zaputili smo se u Srđane. Kako nakon jedne nevolje brzo dolazi i druga, tako su se i Marinko i Bajić već bili otrijeznili – valjda imaju dovoljno iskustva – pa smo u povećoj grupi zasjeli na terasi u Srđanima. Stiglo  je puno ljudi sa svih krajeva polja, većinu sam prepoznao i mnogi su htjeli znati gdje sam, koliko djece imam, kad ću svratiti na kavu i odakle mi je žena. Ja nisam mogao ništa odgovoriti, samo sam slabašno mrmljao i nemoćno gledao u zabezeknuta lica starije čeljadi dok su Bajić, Kalčić, Miro i Marinko njima obznanjivali:

Je se Blago gadno natresko! Stvarno je ružno od njega da se ovako ponaša.“

Tako sam ni kriv ni dužan u sjećanju mnogih koji to od mene nisu očekivali ostao pijanica koji kad se nalije čak i glas izgubi. A za sve je kriv Tomo i njegov Red Bull. Nakon navedenoga turnira konzumiram isključivo pivo, brzo me doduše ošamuti ali me zato nitko više ne pita jesam li alkoholičar.

Momci koji su prije nekoliko dana ozidali Marinu i Markovu grobnicu nisu ni pomislili na to da probaju Red Bull – kao što rekoh Marko je donio gajbu Karlovačkog, do predvečeri su završili posao i ostavili šalunge da se beton stvrdne. Uvečer je na programu bila emisija HTV-a iz Tomislavgrada „Lijepom našom“, s plesovima i običajima iz našeg kraja, a dotle je valjalo napuniti ispražnjene baterije, pa su se svi zaputili u Tominu konobu u kojoj samo djeca piju sokove, a odrasli naručuju zdrave prirodne proizvode poput loze, vina ili piva.

Uz piće se obično dobro i pojede, pa je Marko zamjerio Ivankinu pitu – javna je tajna naime da se krumpiruše, bureci i zelenjače prave po Ivankinu receptu, a Tomo to krije da se ne bi pročulo, pa  ponekada, kad nema nikoga u blizini, on moljaka svoju ženu:

Ivanka, odaj mi tajnu, molim te. Ako me neko upita kako se pravi pita a ja ne znam, neće niko više virovat da sam ja majstor, pa mi propade  konoba. Ili ćemo minjat ime u „Ivankin topli  kutak?“

Neću ti reć, nisi sinoć bio dobar.“

Bit ću večeras dobar, molim te reci mi!  Sramota me prodavat marku pod mojim imenom, a ni recepta ne znam.“

Ako budeš pio Red Bull i ako ne zaspeš u krevetu prije mene, sutra ću ti odati tajnu recepta“, završava Ivanka uvijek ovakve razgovore.

Mislim da uopće nije potrebno napominjati kako Tomo još uvijek prodaje Ivankinu pitu pod svojim imenom, a sve zahvaljujući tomu jer mu Red Bull ne prija.

Nakon obilne večere Marko je se zaputio svojoj Mari u nove dvore, na kauč, pa je malo kukao kako ga leđa bole od posla, žena ga je sažaljivo pomilovala po čelu, napravila mu Cedevitu, uključila televizor i skupa su gledali „Lijepom našom.“

Mara je pred kraj emisije, kad su se na ekranu prikazivala imena  voditelja, snimatelja, redatelja i svakojakih tehničara te dok su dvoranom odjekivali zadnji refreni pjesme “Moja Hercegovina”, a prije odlaska u krevet, prijekorno upitala Marka:

Šta si danas pričo na greblju, koja je moja a koja tvoja strana?“

Tvoja je južna, ja ću na onu stranu od bure, da ti ne puše lipa moja Mare“ odgovorio je Marko poslušno. A što je dalje bilo to se nikoga od nas ne tiče.

Blago Vukadin (2013.)