Poslao mi nekidan Ivica Antin slike mandoseljskih nogometaša i njihova izbornika Vinka Seserova, pa se sjetih vlastite loptaške prošlosti o kojoj rijetko pričam, jer sam mišljenja da valja ostati skroman, pa se neću ni sada hvaliti nižući nadolazeće retke. Mi Joskanovići se naime skoro nikad ne hvalimo, a i ja sam takav, te odmah navodim da je skoro sve što slijedi živa istina, tek tu i tamo mi iskoči pokoje stilsko uljepšavanje. No kakva bi to bila priča bez opisnih pridjeva i (po)moćnih glagola?
Tekst: Blago Vukadin
A ova nogometna priča počinje ovako:
Moji Mandoseljani su većinom vrli sportaši – možeš birati jesu li to trkači, skakači, bacači, plivači, boksači, hrvači ili košarkaši. A tek nogometaši!
Ako ovo pročita netko iz naše župe možda će pomisliti kako lažem, pa da te nevjerne Tome odmah ušutim navodim da je pokojni Vlatko Marković naš Manodeseljan.
Što sad kažete, vi Lipljani, Kongorani i Borčanci?!
Vlatko je doduše rođen u Bugojnu, no ćaća mu je mandoseljskog Markovića roda, naš čovjek dakle koji je prije drugog svjetskog rata trbuhom za kruhom odselio preko Kupreških vrata. A ako je ćaća iz Mandina Sela, odakle će onda biti dijete? I to još muško!
O Vlatkovoj karijeri ne treba gubiti riječi – počeo je u bugojanskog Iskri, kasnije je bio libero u Dinamu, pa trener u istom klubu, da bi potom uspješno vodio mnogobrojne ekipe po Europi. U Beču je sredinom osamdesetih trenirao Rapid i još uvijek ga se njegovi obožavatelji s poštovanjem sjećaju, da bi pod stare dane bio predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza.
Markovići inače skoro svi imaju talent za neki sport – poslije Vlatka daleko najbolji nogometaš u selu bio je Ivan Marković, sin pokojnog Bege, po jednom nadimku Ivić, po drugom Čikica, a u civilnom životu Ljerkin muž i njena glavobolja.
Jedan od Ivićevih nećaka, Željko Franin, sredinom sedamesetih godina je bio nada Veležova podmlatka, a Zele Tomislavov iz rodnog Čepina putovao je na treninge u NK Osijek, gdje je poput Mijata Tomića stajao među vratnicama.
O djeci i unucima Šimuna Reze i njegove Anđe – Markuše ne treba previše pričati – kćeri su im lijepe, a momci talentirani na materin i babin rod. Nije ni Šimun za baciti, ali kad čitam kako njegov unuk, mali veliki Kristijan ubacuje koševe na prvenstvu Bosne i Hercegovine, odmah se sjetim Kristijanova strica Zdravka zvanoga Dugi, i izgledom i talentom za loptu pravoga pravcatog Markovića.
Osim Markovića i Reza imamo mi i Šarce, Šumanoviće, Tokiće, Križance, Sesere, Ćurčiće, Majiće, Maliće, Iviće i Vukadine – sve jedan bolji nogometaš od drugoga.
Tako i meni bješe suđeno da po dolasku u Austriju krenem od nogometa. Ponio sam na nogama poneku modricu, a u glavi bezbrojna sjećanja na driblinge kroz noge Ante Baćkušina, prebacivanja petom preko glave Mire Kalčina i pokidane mreže iza leđa Boška Šumanovića – bilo je tu svega i svačega, ali kao što uvodno rekoh ne valja se previše hvaliti.
Već na prvoj utakmici – moj stari brat Vinko igrao je za studentsku ekipu protiv policajaca – ugurali su me na teren pred sam kraj dvoboja, nakon što je lijevo krilo iz bratova mi tima ozlijeđeno. Nisam još bio zagrijan, no najbolje igram kad samo malo trčim, pa sam pričekao da lopta dođe do mene. I dokotrljala mi se ona pred noge pri rezultatu 1:1. Stajao sam na lijevoj strani, kod kornerske zastavice, naš kapetan je nešto vikao, ali ga nisam razumio, no da ga skinem s vrata htio sam mu lijevom nogom dodati loptu.
Zamahnuo sam gadno i moćno, te kožnu igračku zakačio tamo gdje nisam planirao, a ona se elegantno vinula u visinu i završila, leteći u neobičnom luku, tamo gdje je nitko nije očekivao – u protivinčkoj mreži – iako sam i tijelom i pogledom bio okrenut u sasvim drugom pravcu.
Slavili su me do kasno u noć, suigrači su mi plaćali piće, njihove požudne cure me strasno ljubile, a ja im se nemoćno otimao, no ne valja o svemu pričati, pa ću ovdje prestati.
Nagovarao me je kasnije Borisav, stric Zvone Bobana, tadašnji manager nogometnog kluba GAK, da potpišem za njih, ali nisam htio jer mi je prodavanje novina na ulici, po suncu, snijegu i kiši, bilo puno draže od besmislenog trčanja za loptom – oduvijek sam naime volio teško zarađeni novac.
Kad je moj sinčina navršio petu godinu života prepoznao sam po stilu zamahivanja frizurom da je on naslijedio moj talent za zabijanje golova. Dijete je počelo trenirati u manjem od dva kluba u našem gradiću, a mene su nakon dugog nagovaranja i isprljujućih pregovora angažirali za pomoćnog trenera momčadi djece ispod šest godina. Na toj funkciji ostao sam sve dok se Christian nije počeo zaljubljivati i trenirati stolni tenis, gdje je igrala lijepa Karolina, no ni to nije tema ove priče, samo usput napominjem da sam najveći uspjeh svoje trenerske karijere postigao kad je mali, više spori nego brzi nogometaš Ramazan, moj miljenik, zabio golčinu sa sredine igrališta.
Tog dana je Adi, glavni trener, bio bolestan i Ramazan je prepoznao svoju veliku priliku. Adi ga naime nikada nije ubacivao jer je htio da njegovi pulenovi uvijek pobijede. Mali, simpatični Turčin, me je cijelo prvo poluvrijeme preklinjao i molio:
„Treneru, dragi treneru, ti si bolji od Adija, ubaci me molim te! Zamijeni Lukasa.“
Lukasa smo zvali mali Messi, ali je početkom drugog poluvremena on izgubio kopačku u blatu, pa je morao izići na nekoliko minuta da očisti obuću, te sam Ramazana potapšao po ramenu, dao mu „Give me five“, a on se presretan da je konačno došlo njegovih pet minuta zatrčao prema srednjoj liniji, gdje je, poput mene prije puno godina u Grazu, dobio loptu. Ramazan je potegao iz sve snage i ona je završila u mreži. U našoj. Nisam djetetu objasnio u kojem pravcu mora pucati.
Adi mi je nakon velike pogreške zabranio miješati se u odluke u vezi kadra, bio sam potom zadužen za vezice na kopačkama i metalne klinove za utvrđivanje golova, da nekome od djece ne padnu na glavu. Mlade i ljepuškaste majke bi s tribina zadivljeno promatrale moje elegantno i ritmično mlaćenje čekićem po metalnoj glavi klina, ali neću ni o tome.
Za kraj priče sačuvao sam sami vrhunac svoje karijere, živu-živcatu istinu. Ako išta slažem nek slobodno Hajduk izgubi od Dinama s pet golova razlike!
Godine gospodnje 2008. je u Austriji bilo europsko nogometno prvenstvo, a hrvatska reprezentacija pripremala se za turnir u Gradišću, u mjestu Bad Tatzmannsdorf. Budući da radim na terenu kao trgovački putnik, a moje prodajno područje obuhvaća i taj dio Austrije, odlučio sam svratiti do igrališta u navedednom mjestu i upoznati svoga slavnog suseljanina Vlatka Markovića.
Čovjek se obradovao kad sam mu rekao odakle sam i čiji sam – bez pitanja je počeo pričati o svom mandoseljskom porijeklu. A kad sam Vlatku opisao golčinu koju sam zabio u Grazu dvadesetidvije godine prije našeg susreta, čovjek je zinuo od iznenađenja, zovnuo Niku Kovača na stranu i upitao me pred njim:
„Blago, hoćeš li biti kapetan i glavni vezni? Niko je već ostario.“
Da mi u tom trenutku nije zazvonio telefon i da me šef nije upitao gdje sam više i kad ću se konačno dozvati pameti, tko zna što bi bilo od mene.
No, kad malo dublje razmislim ipak mi je drago da nisam pristao na ponudu svoga Mandoseljana Vlatka, jer bi onda svi rekli da me je ubacio samo zbog našeg sela, a ja ne volim ništa preko veze. Draži mi je teško zarađeni novac.
Uzeo sam autograme od Vlatka i Nike i dan-danas ih čuvam u ormaru. Nek se nađu ako mi netko ne povjeruje.