NIŠTARIJINI ZAPISI: “Isti je k’o did”

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Djeda Tomu s očeve strane nikada nisam upoznao, kao ni većina njegove unučadi, jer je on puno prije moga rođenja otišao na onaj svijet. Zato kad govorim o djedu uvijek mislim na dida Antu Šoljića, na oca moje majke iz lipskog zaseoka Krivodola.

Ante i njegova dva brata, Šimun i Bože, su dvadesetih ili tridesetih godina, između dva svjetska rata, doselili u široko i plodno Duvno iz kamenitog i siromašnog Crnča iz širokobriješke općine. Njegova žena Milka, od roda Ljubića iz Uzarića, sela koje je sada spojeno sa Širokim, i on dobili su pet kćeriju i tri sina. Najstarija kći Mara je se udala u Borčane i preminula kratko nakon poroda, kao mlada žena. Tetka Iva je se isto udala u Borčane, u Matiće ili Papušiće, kako ih zovu po materi iz roda Papića, moja mater Ana je izabrala moga ćaću Ćokana, Joskanovića roda iz Mandina Sela, tetka Kata je udana u Miljacku, za Peru Bagarića s kojim većinu vremena provede u Frankfurtu, gdje su im i sinovi, dok je najmlađa od svih sestara, tetka Nevenka ostala u Lipi gdje i danas živi i gdje sa svojim izabranikom Vidom uzgaja ovce i pravi sir. Osim toliko puno tetaka, imam, kao što već napomenuh, i tri ujaka ili tri daidže: Andriju, pokojnog Mirka i Jozu. Andrija već dugo živi u Njemačkoj, Jozo tamo radi, a živi u Lipi i Zagrebu, dok je Mirko prije nekoliko godina umro i pokopan u ravnoj Slavoniji, u Osijeku, odakle mu je i žena.

Did je uvijek bio malo čudan, nije puno pričao, nije se smijao, a nije se ni puno svađao, za razliku od svoje braće koji su bili prilično otvoreni i veseli. Dida Božu smo mi djeca najviše voljeli, bio je nasmijan, volio je djecu i nije se skoro nimalo ljutio ako bismo bili previše bučni, dok je did Šimun bio pojam dobroga, mirnoga čovjeka. Zbog njegove šutljivosti i dojma da uvijek nešto mudruje did Ante je dobio pogrdni nadimak, kakve su ranije u našem kraju dobijali skoro svi i koji bi se izgovarali samo ako ta osoba, niti itko od njene rodbine, nije bila u blizini. Njega zu potajno zvali Muzgo, a ja kao dijete nisam znao što to znači, ne znam ni danas, ali pretpostavljam da je nešto poput mudrijaša, pametnjakovića ili čovjeka koji je poseban, koji nije društven poput većine „pravih“ Duvnjaka. Glava mu je bila nakrivljena na lijevu stranu, vjerojatno je kakav mišić ili živac bio oštećen pa je nije mogao uspraviti, te je ta neobična pozicija didove glave ostavljala još dublji dojam kako se radi o čovjeku koji uvijek nešto pametuje.

Moj otac je bio sasvim drugačiji, za njega je društvo bilo sve, a mama je često govorila da ga je zavoljela baš zbog te osobine, nije mogla zamisliti da se uda ne nekoga tko je bio šutljiv i tko se ne bi znao smijati. Prije udaje za moga oca je bila zaručena za nekog šutljivka iz Kongore, ali je se kratko prije vjenčanja predomislila i „privarila“ nesuđenog mladoženju. Svoga oca je voljela, ali njegov karakter nije, pa se ne bi puno bunila kad bi naš otac svoga punca spomenuo u negativnom kontekstu. Jedino joj ne bi odgovaralo kad bi ćaća, ako bih se ja zajogunio i tvrdoglavo ustrajavao na nekoj sitnici, rekao ljutito da sam isti kao did, samo što sam mlađi i što mi glava još nije nakrivljena. Meni je to malo smetalo, ali se nisam ni previše bunio, glavno je bilo da ne popustim i da dobijem ono što sam naumio.

Dida nisam ni ja previše obožavao. Nije se znao igrati, nije to ni htio, uvijek je spavao poslijepodne i nije ga u tomu ometao ni ljetni pljusak za vrijeme kupljenja sijena, kao ni zimska mećava koja bi zatrpavala kućna vrata. On bi, bez obzira na to što se događa oko njega, legao i odspavao dva-tri sata, a onda bi šutke nastavio započeti posao. Spavao je čak i na konju, kad bi jašio do Trebiševa. Imao je naime dva konja, crnu kobilu Vranicu i žućakstoga mladoga ždrijepca Kulaša.

Mi, moja braća i naša sestra skupa sa mnom, smo redovito ljeti išli na Trebiševo pomagati rodbini pri košenju i kupljenju sijena, a mene je kao peto- i šestogodišnjaka zapala zadaća da čuvam janjce. Tetka Kata bi me nakon doručka otjerala na pišanje, morao sam to uraditi prije polaska, zatim bi me zavezala za sedlo na Kulašu, a did bi zauzeo poziciju na Vranici, sjeo bi naopako, okrenut leđima prema glavi kobile, i mirni konji bi nakon toga spremanja krenuli u planinu, na marš koji bi trajao dva do tri sata. Ja bih cijelo vrijeme, zavezan užetom da ne spadnem s konja, gledao u didovu glavu, koji bi od Šoljića kuća do Lipskog gaja nešto pjevušio, onda bi klonuo, glava bi mu se još više nagela i spavao bi tako sve do Trebiševa. Konji su znali cijeli put napamet, Vranica je mirno i sporo koračajući išla prva, Kulaš bi je vjerojatno nekada pretekao, ali je poslušno išao cijelim putem, a ja sam gledao u kamenje, pozdravljao čobane na Slanom Docu i dosađivao se.

Kad bismo stigli skoro do cilja, negdje oko groblja na trebiševskom polju, otprilike petsto metara prije koliba u kojima smo provodili ljeto, did bi se probudio iz dukokog sna, upitao bi me je li sve u redu, ja bih prešutio da ću se upišati ukoliko brzo ne stignemo i čekao da me tetka Nevenka konačno oslobodi iz nezavidnog položaja. Ta moja karijera mladog čobana nije dugo potrajala, jer sam već u trećoj godini pobjegao i nikomu više nije ni padalo na pamet da me vodi na Trebiševo, a ulogu čobana je preuzeo moj mlađi brat Marinko, koji je izdržao cijelih pet godina da bi i on jednoga dana, oponašajući mene, skupa sa Žarkom Lončarevim tajno napustio Trebiševo i ostavio ovce i janjce same na Ljubuši. Ali to je opet druga priča, ovo je priča o mom didu Anti.

Did, kao što rekoh, nije puno pričao, a o sebi nije nikada progovorio nijedne riječi, zato većinu njegovih osobina mogu samo naslutiti iz njegova ponašanja, te iz priča naše matere, koja je kao i većina njenih sestara bila jako otvorena i koja je sa svojom djecom, bez ikakvih predrasuda, pričala o mnogočemu. Često je govorila kako je njen otac šutljiv i naporan, ali ne bi zaboravila napomenuti da je jako pametan, da je završio četiri razreda osnovne škole za dvije godine i da je svu svoju djecu, od kojih većina zbog ratova i nereda nije mogla ići u školu, naučio i čitati i pisati, pa je tako i moja mater bez ijednog razreda školske naobrazbe imala puno ljepši i pravilniji rukopis od mene. Pisala je pisma nama svima kad smo kasnije otišli od kuće i nije u njima bilo puno pogrešaka. Ali je did teretan i težak, napomenula bi mama sažalijevajući istovremeno dainicu Nadu, njenu nevistu i ženu najmlađega daidže Joze, koja je se o njemu morala brinuti kad je did već sasvim ostario i prema kojoj on, kao ni prema nikomu drugome, nije vjerojatno nikada pokazao bilo kakav znak zahvalnosti zbog truda kojeg bi joj pričinjavao.

Dida skoro nitko nije vidio da se glasno smije, a još manje da plače. Priča se da je prvu i jedinu suzu pustio kad je kobila Vranica, u dubokoj konjskoj starosti, otišla u vječna lovišta. Ali to nije sasvim istina, jer sam ja osobno vidio dida sa suzama u očima. Osamdesetšeste godine je u mjesecu studenom umrla naša mater, didova kćerka Ana, kratko nakon njene sestre, tetke Ive, i dugo nakon što je meni nepoznata tetka Mara nakon poroda otišla Bogu polagati račune. Na mamin pokop je stiglo puno rodbine, iz Duvna s očeve, iz Lipe s didove, i iz Uzarića s babine strane. Nikoga od tih Hercegovaca nisam znao, bio sam iznenađen koliko nepoznatih rođaka imam, a svi oni su nakon dolaska s groblja navratili u našu kuću. Did je cijelo vrijeme kao i uvijek bio šutljiv, okretao je glavu i često platnenom maramicom briskao usta i nos. Ja sam, promatrajući ga sa strane, jasno vidio da je najviše brisao oči, ali je uvijek bio okrenut na stranu pa to drugi nisu ni primjećivali.

Osim što je bio šutljiv i neobičan, za dida je se znalo i govorilo da je štedljiv, odnosno škrt. Od svoje djece je redovito dobijao novce, ali ih nije trošio, nego je imao nama nerazumljivi običaj novčanice pospremiti u prazne konzerve, u kutle kako smo ih zvali, i iste deponirati i sakrivati od radoznalih očiju po mnogim rupama u zidovima starih štala i kuća u Krivodolu. Priča se da je prilikom krivodolskog požara, kojeg su izazvali Ikini Berislav i Rade skupa s Jozinim Ivicom i Slavenom kad su tajno pušili u štali i zaboravili ugasiti cigarete, dok su drugi odrasli panično trčali i tražili djecu gledajući istovremeno kako da ugase vatru, did nastojao doći do zida u kojem su lako moguće gorjeli njegovi brojni dinari iz propale kraljevine SHS, kune iz nestale NDH, njemačke marke iz vremena nacista, stari dinari komunističke Jugoslavije i još pokoje valute, kako bezvrijedne tako i aktualne. Isto tako se priča da nikada od toga novca nije ništa nikomu dao. Ali ni to nije sasvim istinito, jer sam ja osobno od njega dobio veliku sumu novca.

A to je bilo također nakon pokopa naše matere. U našoj kući je, kao što napomenuh, tog dana bilo puno rodbine. Svi oni, i oni koje smo znali i oni koje smo tek upoznali, su nas htjeli malo razvedriti i skrenuti temu razgovora na nešto veselije od umiranja i bolesti, na naše obrazovanje, na lijepe cure i kršne momke i na druge, optimistične teme. Tako je, dok je još did bio u kući, netko napomenuo da je Marinko već položio vozački ispit i da će daidža Jozo kupiti kamion s kojim on može raditi čim iziđe iz vojske, što je daidža stvarno i uradio. Da bi svom sestriću osigurao egzsitenciju on je iz Njemačke uvezao kamion s kojim je Marinko neko vrijeme transportirao pijesak po Bosni i probao se osamostaliti. Taj pokušaj nije uspio, ali je daidža Jozo napravio više nego što bi to bilo kakav ujak na ovom svijetu uradio za svoga sestrića. Ali to je opet druga priča.

Dida je odjednom počelo zanimati kako to da je Marinko položio vozački ispit, a da ja, njegov stariji brat i očigledno didov ljubimac, još nisam to uspio obaviti. Ja sam mu napomenuo da još nije bilo potrebe za polaganjem ispita, pošto u Zagrebu vozaju tramvaji pa bi mi vozačka samo trunula u ladici, ali se on s tim nije htio pomiriti. Upitao je nekoga koliko košta polaganje vozačkog ispita, dobio je odgovor da cijena, uključujići i ljekarski pregled u Ljubuškom, iznosi sedmasto njemačkih maraka, i kratko nakon toga on je se, pješice kao uvijek ranije, zaputio do Krivodola. Kad su se već svi bili razišli, samo smo mi, naša strina Kovačuša i Bajićeva Mira bili kod kuće, odjednom je opet izbio did Ante. Bez puno govora me je zovnuo u stranu, turnuo mi veliki svežanj novčanica u ruke, bilo je osamsto maraka, i za put do Ljubuškog, i rekao da odmah u ponedjeljak upišem auto-školu i da polažem vozački, jer sam ja stariji od Marinka.

Bio sam iznenađen, nitko mi nije odmah povjerovao kad sam tu didovu velikodušnost svima obznanio, a većina je, nakon što bih pokazao novac, poput moga ćaće puno, puno godina ranije, nadodala:

„Slični ste vas dvojica.“

Vozački ispit sam položio, platio sam ga njegovim parama, pa mi je sada, kad moj sin govori da će dogodine polagati ispit za moped i dok ga ja nastojim odgovoriti od te gluposti, did Ante pao na pamet. Ne bi bilo u redu prešutjeti da on nije bio samo neobičan, iako je bio šutljiv, nego da je u nekim stvarima koje su njemu bile važne, itekako imao srce. Nije se to često vidjelo, ali nije to njemu vjerojatno ni bilo važno, inače bi se ponašao drugačije. A kad dublje proanaliziram svoje osobine onda ipak vidim da sam u mnogočemu sličan svome didu.

Moj pokojni ćaća bi rekao da to nije istina, nego da sam isti kao on, pa nek bude po njegovu. Da i ja jednom popustim.

Blago Vukadin (2014.)