NIŠTARIJINI ZAPISI: Disko Lili

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Mandinim Selom je odvajkada vladao svojevrstan poduzetnički duh. Uvijek je u nas bilo ljudi koji su nešto pokretali, obrćali, okretali, švercali i na taj način zarađivali za život. Da je kojim slučajem naše selo u nekom drugom kraju, recimo u blizini Monte Carla a ne u u blizini Tomislavgrada, mogao bi se od truda naših poduzetnika financirati znatni dio proračuna kakve povelike općine, naravno pod uvjetom da porezni sustav funkcionira. Ali se ovdje ne radi o tomu, tema je naime jedan skoro propali pokušaj privatnog poduzetništva u Mandinu Selu.

O Beginom disku je već bilo i riječi i priče, a nakon njegova zatvaranja je Miro Kalčin bilo sljedeći koji je se usudio u njihovoj novoj kući otvoriti okupljalište za mandoseljske cure i momke. Bio je relativno uspješan poduzetnik, samo mu je stariji brat Jozo pokvario račune jer je se on u to vrijeme oženio, a njegovoj mladi Ruži nije odgovarala bučna muzika direktno ispod spavaće sobe, pa je disko u Kalčinoj kući dvije-tri godine nakon njegova svečanog i bučnog otvaranja tiho zatvoren.

Usput moram napomenuti da me je Miro tom prilikom dobro iskoristio, netko bi čak rekao i prevario, ali kad pišem o rodbini nastojim izbjegavati teške izraze. Ja sam naime nakon odlaska na kontrolu u bolnicu na Bijelom Brijegu u Mostaru, a prije povratka našeg autobusa u Duvno, sa svojim ćaćom svratio u robnu kuću Hit. Tamo sam se dobrih petnaest minuta vozao na pokretnim stepenicama gore-dolje i čudio se čudu neviđenom, a za nagradu jer sam bio dobar i jer je ćaća na miru popio pivo u gostionici ispred Hita, mi je on kupio dvije gramofonske ploče – jednu od Parnog Valjka, drugu od Beatlesa, onu gdje njih četvorica na omotu ploče koračaju preko zebre.

Kad sam došao kući Miro je čuo muziku, nije imao baš neku veliku kolekciju, a i naš gramofon je se nakon slušanja odmah pokvario, na sreću ploče su ostale neoštećene, pa mi je moj brižni stričević u njegovoj diskoteci pokazao kako pjesme zvuče na dobro uštimanom gramofonu, pohvalio ih i velikodušno i nesebično mi ponudio dobar posao:

„Daćeš ti mi ove dvi velike ploče, tribaju mi za subotu, a ja ću tebi dat deset malih, imaš tamo puno lipi pisama, Lepa Lukić, Ljupka Dimitrovska i Neda Ukraden.“

„Neću deset, nego dvanest“, nisam htio odmah pristati na njegovu nesebičnu ponudu.

„Dobro, dobićeš još dvi male, od Safeta Isovića“, teško je Miro pristao na zamjenu. Ne zna se tko je dobio, tko izgubio, lako moguće obojica. To bi danas moderni prodavači, koji nude svakojake proizvode od usisavača pa do osiguranja, nazvali win-win situacijom. Naš gramofon nije nikada više proradio pa nisam ni saznao kakve su bile ploče koje sam dobio u zamjenu, a Miro je puno subota vrtio „Let it be“ i „Uhvati ritam“, diskoteka mu je dobro išla, cure su bile rasplesane, momci su plaćali jednu rundu za drugom i sve je bilo u redu. Barem dok se Kalčić nije oženio.

Nakon Kalčićeve ženidbe je nastupilo sušno doba u tada već nastaloj tradiciji subotnje zabave u Mandinu Selu. Sve do 1983. godine, dok mladež moga uzrasta nije stasala za otvaranje diska. Kopirati Begu i otvarati lokal u nekakvoj pojati nije imalo smisla, jer je naša generacija već bila razmažena, pa nijedna cura ne bi došla na ples u takvu prostoriju. Isto tako nam, nakon Mirina iskustva sa ženidbom njegova starijeg brata, nije padalo na pamet da pitamo nekoga možemo li u njegovoj kući, ispod nečije spavaće sobe, započeti poduzetničku karijeru, pa smo mi, Ante Rezin Tombola, Zdravko Rezin Dugi i ja, jedne zime za vrijeme školskog raspusta, kad sam došao iz Zagreba u selo, odlučili krenuti Beginim i Mirinim stopama, ali ovoga puta u drugom dijelu sela, na atraktivnoj lokaciji u staroj Krstinoj kući.

Preuredili smo cijelo prizemlje, nabavili nove žarulje, u hodniku postavili „višalice“ da cure mogu skinuti mantile i da se slučajno ne zakukulje prilikom plesa, po zidovima koje nismo stigli okrečiti postavili smo plakate iz raznih filmova – mislim da je Branke nabavio puno njih u kinu gdje je, naravno sasvim slučajno, poznavao ženu koja je radila na blagajni – gramofon je Ante doveo u tip-top stanje, pojačala su radila bez dodatnih šumova, ploče smo nabavili sa svih strana, one što sam zamijenio s Mirom Kalčinim nismo ni trebali. Oko muzike smo se nekako dogovorili, Ante je preferirao heavy-metal, u skladu s njegovom frizurom, Zdravko je napomenuo da mu se najviše sviđaju „Novi Fosili“ i njihova „Košulja plava“ jer se cure bolje opuste uz lagani ritam nego uz bučne bubnjeve i basove, a ja se nisam puno miješao u njihovu raspravu pošto smo i tako najviše ploča imali od „Bijelog dugmeta“ i „Srebrnih Krila“. U to vrijeme je Vlado Kalember svojim hrapavim glasom na svakoj radio-stanici neprestano kukao „O, Lili“, „O, Ana“ ili „O, Tanja“, pa smo po njegovom najvećem hitu imenovali i našu diskoteku. Nazvali smo je disko Lili.

Veći problem od ploča, koje smo brzo skupili, predstavljalo je piće jer love baš nismo imali, a disko bez pića ne bi imao nikakve šanse. Skupili smo dakle nešto siće što je se našlo po raznim ladicama u našoj, u Ivanovoj i u Šimunovoj kući i uložili cijeli kapital u tri gajbe pive, dva paketa soka i nešto rakije. Tako pripremljeni smo dočekali prvu noć, noć otvaranja diska, jedne tople subote u hladnom prosincu između Božića i Nove godine.

Usmena reklama je se pokazala djelotvornom, skoro sve cure iz sela su došle, na moju veliku žalost jedna jedina nije jer je mater nije pustila, pa sam nekako pokušavao preći preko svega i izvesti plan B. Nisam baš imao puno uspjeha, Ružica Seserova je, naslonjena na prozor, stalno pričala o nekom Stanku, a ostale mandoseljske cure su više gledale momke iz drugih sela. Čim bi netko sa strane došao, začulo bi se dodavanje gasa u divljim kočijama koje su se bučno zaustavljale ispod prozora, znale su da nije nitko iz sela, pa su sve skupa započinjale plesati, a kad bi se ti noćni junaci izgubili u nepoznatom pravcu, one bi se opet prislonile uza zid i čekale da ponovo zabruji kakav moćni motor koji je nagovještavao da dolaze momci iz dalekih sela i još daljih gradova.

Nismo baš bili oduševljeni ponašanjem naših cura, Jakiša Šćetin je se najviše i najgadnije naljutio, Branke je bio jedini koji se nije ustručavao niti čekao, te je on bez prekida imao uza se partnericu za ples, Ante je puštao muziku, a Zdravko i ja smo zaboravili kasirati novac za natočeno piće. Kad je završila prva večer napravili smo obračun, na brzinu, i ustanovili smo jednoglasno da su sve boce bile prazne, da od soka isto nije bilo ni kapi više, te da je rakiju netko bez milosti popio, a da nitko od nas nije ništa naplatio. Tako nam je zaprijetio totalni dezaster, prvi stečaj u našoj poslovnoj karijeri, i to već nakon prve večeri.

Kasnije smo saznali da je glavni krivac za brzo pražnjenje velikih rezervi pića bio sadašnji mandoseljski zet iz Oplećana, Ljubomir. U to vrijeme je on već navraćao na silo kod Ljube Seserove, u disku joj je htio imponirati pa je plesao bez prestanka, a inspiraciju su mu, osim Ljube, pružali i naša rakija i naše pivo. Mislim da je se Ljuba te večeri, vidjevši ga onako veseloga i opuštenoga, prvi put pravo zaljubila u njega, te se usuđujem pretpostaviti da bez našeg pića nitko ne bi znao bi li se ona uopće udala u Oplećane. Zbog toga i zbog činjenice da je Ljubomir kasnije počeo raditi s Mandoseljanima na gipsu smo mu nekako oprostili da nas je već prve večeri skoro upropastio. Osim toga se priča po raznim selima i gradovima da ga i dan danas peče savjest zbog tadašnje neumjerenosti u piću, pa da se nekako revašira i da iskupi svoje grijehe, on se u gipserskoj grupi na brojnim gradilištima diljem Dalmacije i Like najviše znoji i najmanje pije.

Kao što napomenuh cure su se prve večeri pravile malo važne i čekale samo na momke sa strane, ali nakon ljutoga razgovora s Jakišom su okrenule ploču i angažirale se, ne samo svojim brojnim dolaskom nego i jakim financijskim ulaganjem u naš disko. Skupile su one dovoljno novca pa smo u Grginoj prodavnici mogli kupiti ne samo tri, nego pet gajbi pive, ne samo dva paketa soka, nego još tri dodatna, i uz to dvije litre soka za razmućivanje, pa smo i drugu večer otvorili vrata diskaća i pustili glasnu muziku. Rakiju je, kao odštetu u Ljubomirovo ime, Ljuba pribavila iz ćaćinih tajnih rezervi. Nije doduše htjela osobno donijeti boce loze, ali ih je dala bratu Milanu, a on je iste već u rano jutro, kad je Šimun otišao u selo, nečujno donio i brižno uskladištio u Krstinoj staroj kući.

Pošto se ni Zdravko ni ja nismo baš pokazali kao uspješni trgovci, a Ante svoj talenat za biranje muzike nije htio kvariti nebitnim detaljima poput prodaje pića, drugu večer je netko drugi preuzeo odgovornu obvezu izdavanja napitaka tek nakon kasiranja novca, nemilosrdno i još prije prvoga gutljaja. Zahvaljujući angažiranosti cura je disko Lili bio otvoren i te, i iduće zime, a razigrani plesači su dolazili sa svih strana, čak iz Kongore. Kad bismo pustili ploču Michaela Jacksona, koji je u to vrijeme još bio crnac, na scenu bi stupio jedan crnokosi plesač iz imenovanog sela. Trebalo mu je, unatoč činjenici da je još niži od mene, više mjesta nego trojici drugih, krupnih i plećatih junaka. I naše cure su, zahvaljujući nenadahnutim nastupima naše konkurencije, na kraju shvatile da nismo ništa lošiji od momaka sa strane, dapače, da smo puno bolji od njih jer im barem nismo gazali po svježe namazanim cipelama, pa ni s plesom nije bilo više puno problema.

I Ljubomir je se naglo popravio, pio je isključivo sok s Ljubom prije nego bi je otpratio kući, a samo ako bi ona pogledala u stranu kradomice bi, na brzinu, ispio jednu čašicu, ali bi prije toga sve uredno platio. Branke je slavio svoju oproštajnu večer u novom disku, išao je na služenje vojnog roka pa je deset dana prije odlaska već počeo brojati dane do otpuštanja, Ante je bio kao i od početka odgovoran za ploče, Zdravko je gledao, čim počne kakva lagana pjesma, da nagovori neku curu na ples, a ja sam se bezuspješno muvao okolo i nije mi uopće bilo jasno što krivo radim.

Nakon prolaska zimskog raspusta, teška srca sam krenuo na put u Zagreb i ostavio disko Lili, s kojim se nije mogao mjeriti niti Kulušić, niti Lapidarij, niti bilo kakva druga lokacija u tom gradu. Jedina njihova prednost u odnosu na disko Lili iz Mandina Sela bila je u tomu da im nikada nije nestajalo pića. Ali tko zna je li to uopće bila prednost ili nedostatak?

Blago Vukadin