Piše: Blago Vukadin
Pomoći svojima za većinu Mandoseljana samo je po sebi razumljivo, pri čemu se svojima ne smatraju isključivo roditelji, braća i sestre, nego i malo bliža, a i malo dalja rodbina, ovisno o tomu gdje tko živi, kako nekomu u životu krene i gdje nekada zakoči.
Ali ima i tu razlika, jer svi smo mi od krvi, mesa i duše sazdani, pa tako postoje osobe među nama koje u imaju još malo više odgovornosti, sposobnosti ili velikodušnosti od nas prosječnih ljudi.
Teško je doduše odvagati takve stvari. Nekada je i mala pomoć ogromna, a nekada je naizgled velika samo izgovor za nešto treće. Ja bih ipak kao posebno solidarne i velikodušne osobe izdvojio dvoje djece našeg pokojnog strica Kalče i strine Kavurke – brata i sestru, Jozu zvanog Kalčića i časnu sestru Matiju, u crkvenim registrima njenoga reda zavedenu kao sestru Saleziju.
Jozu svi u selu znaju, posebno otkad je u mirovini, pa ga ne treba posebno predstavljati – ima jak glas, a ni figura mu nije baš neprimjetna. On je u svom radnom vijeku rintajući na njemačkim bauštelama financirao i pomagao bezbrojne rođake, susjede i prijatelje. Između ostaloga je i mome bratu Marinku, da ima za piće i cigarete, slao novce iz Njemačke u vojsku, a imao je već vlastitu djecu, i ženu koja nije radila. I stotinu drugih obveza.
Jozinu sestru Matiju mnogi od mlađe čeljadi vjerojatno i ne znaju. Sitna je ona i skoro nezamjetna, rijetko dolazi u selo, a uvijek kad navrati obučena je u tamnu odoru njenoga reda i još uz to ima i stransko ime, Salezija, pa nije baš jednostavno svrstati je u pravu kuću i obitelj.
Točnu godinu Matijina rođenja ne znam, ali mislim da je, kao prvo dijete u obitelji, banula na svijet ili krajem 40.-ih ili početkom 50.-godina.
Dok je još bila mlada cura, skoro dijete, zaputila se na školovanje kod časnih sestara, u Banja Luku, gdje je postala i cijeloga života ostala časna sestra, tako da ju je malo tko iz moje generacije vidio u civilnom odijelu.
Utoliko više se ispod njene crno-bijele odore ističu pravilno lice, mali nos, vedri pogled i zvonki glas. A ja kad pomislim na Matiju najprije se sjetim njenoga zaraznoga smijeha.
Završila je pored škole za časne sestre i fakultet, nešto je i magistrirala, pokazala se uz to sposobnom i razumnom u praktičnom životu pa je najprije postala poglavarica svoga reda za naše područje, a kasnije i oberica u središnjici u Rimu, gdje je bila odgovorna za tisuće sestara diljem svijeta.
Ovdje se međutim ne radi ni o njenim neupitnim sposobnostima, niti o karijeri koju je napravila u izabranom zvanju, nego o našoj marljivoj, nasmijanoj stričevki Matiji, koja je svakoga ljeta, kad bi od obveza uspjela, dolazila u Mandino Selo.
Dolazili su i drugi, i njima smo se radovali, ali kad bi Matija stigla sve je bilo posebno.
Ona bi se nakon kratkoga odmora od puta i razgovora s roditeljima zaputila po nas klince, odvela bi nas sve na brijeg ispod Mijine nove kuće, gdje bismo posjedali na travu slušajući njezine priče, igrajući se nekih novih, zanimljivih igara, pa čak i moleći.
Ostali bismo satima na brijegu svaku večer dok bi Matija bila u selu, da bismo prilikom njenog odlaska u Zagreb – dugo godina provela je u samostanu u Miramarskoj ulici – jedva čekali kada će doći sljedeće ljeto i naša časna s njim.
U međuvremenu je slala razglednice iz svih mogućih gradova, najviše iz Italije. Ljubica Mijina i ja jednom smo krenuli praviti albume od razglednica. Najviše ih je bilo s nekakvim Saluti di… Gemona, Padova, Roma, Venezia i sl., a skoro sa svih je Matija pozdravljala svoje Joskanoviće.
Nije se Matija samo igrala s nama, nego bi se usput detaljno informirala tko kako uči, tko bolje, a tko slabije sluša, te bi s našim roditeljima planirala što bi se moglo i trebalo uraditi u daljnjem školovanju djece.
Moj brat Vinko, naša sestra Marija i ja Matijinoj upornosti i trudu možemo zahvaliti da smo krenuli na školovanje izvan Duvna. Bez nje to bi bila nemoguća misija.
Još sam za vrijeme osnovne škole svakoga ljeta po nekoliko tjedana provodio u Zagrebu, na dječačkim susretima koji su organizirani u sjemeništu na Šalati, gdje je Vinko po Matijinoj preporuci išao u gimnaziju. Budući da je on preko ljeta radio negdje u Švicarskoj, Matija se brinula o tomu da ne zakasnim na autobus za Duvno, ili da se ne izgubim u velikom gradu trčeći za kakvom curicom. Po završetku susreta djece pokupila bi me u zgradi sjemeništa i pješice bismo se zaputili do tramvaja.
Kad smo jedne prilike zajedno ušli u četvrticu i krenuli prema Miramarskoj ulici dok mi je Matija pokazivala kojekakve zgrade, ja sam se naginjao lijevo, desno, naprijed, nazad, i po nevolji su mi pukle hlače, točno na stražnjici, po sredina šava. Nisam se bio baš previše udebljao, vjerojatno je konac bio negdje presječen, te sam stajao na sredini vagona zbunjen i uplašen da netko ne primjeti o čemu se radi.
Matija je ipak sve vidjela. Počela se i sama smijati ali je zašutjela vidjevši moju izbezumljenu facu, stala iza mene da me zaštiti od pogleda radoznalih curica cijelo vrijeme dok smo koračali pored hotela International pazeći da mi se netko ne izruga.
Zato su mlade učenice u samostanu imale priliku vidjeti moje gole noge dok je Matija na šivaćoj mašini pričvršćivala slabašne konce, a ja sjedio na kauču nadajući se uzaludno da me nitko neće zateći u nezgodnoj situaciji.
I kasnijih godina smo se redovito viđali. Matija je dugo vremena bila u Banja Luci, u samostanu na Budžaku, to je bilo naše obvezno odmorište na putu od Zagreba do Duvna sve dok se nije prebacila u Rim.
Ali ni tamo se nije mogla sakriti od rodbine, pa tako ni od mene.
Prije desetak godina sam se zaputio u taj vjerojatno najljepši grad na svijetu, da djeci pokažem gdje bih stolovao da sam postao papa, kao što sam kao dijete govorio, pa smo navratili kod moje stričevke i iznenadili je.
Prijepodne smo proveli u Colloseumu, moja kći mi je išla na živce jer je baš u to doba učila rimsku povijest, znala je za svaki kamen u velikom amfiteatru. Srećom sam se sjetio Matijine adrese i za sutradan planirani posjet pomjerio unaprijed kako bismo se odmorili od davne povijesti, te smo se zaputili do jedne mirne ulice, nedaleko od centra grada.
Na vratima samostana ugledao sam jednu jednu časnu sestru sličnu Matiji, ali sam na vrijeme prepoznao da joj je pregača zgužvana, pa zaključio da sam se prevario, i počeo komunicirati s tri i pol talijanske riječi kojih sam se mogao sjetiti:
„Bon giorno signora, prego Matija.“
Žena mi je zalupila vrata pred nosom misleći da sam kakav čudak, a onda se moja pametna kći sjetila da sam joj pričao kako se Matija ustvari zove Salezija, te smo se uspjeli nekako sporazumjeti.
Jasno je svima nama da je u kući časnih sestara sve lijepo složeno i čisto, ali su moja djeca itekako zinula kad su vidjela što znači kad je pod obrisan. Ni kava im nije loša, jedina mana koju sam našao u cijeloj kući je da se ne smije pušiti.
Stoga sam se nakon kave zaputio u dvorište i dok se je Matija raspitivala o dječjim hobijima i ocjenama ja sam popušio dva marlbora, ne znajući kamo s čikovima. Nigdje kante, nigdje trunke smeća, nigdje razvaljene pločice da sakrijem opuške kako neka časna ne bi neopravdano bila osumnjičena za pušenje u dvorištu!
Na kraju sam čikove spremio u kutiju i ponio sa sobom u Austriju.
Poslije Rima vidjeli smo se još nekoliko puta, budući da Matija sada malo češće dođe u selo.
Nakupila je već dosta desetljeća na leđima, iako joj se na licu to ne vidi. Mlađe časne preuzele su brigu o poslu, te ona sada malo više pazi na svoje zdravlje, boravi uglavnom u Zagrebu, a malo i u Duvnu.
Ako netko dakle uskoro prošeta pored Kalčićeve kuće i začuje jasni glasni smijeh jedne časne niskoga rasta i velikoga srca neka zna da je to naša časna – Matija Kalčina.