Bila je majka nekoliko kćeri. Najstarija je već bila mlada djevojka. Majci je to smetalo kad je ponovno ostala u drugom stanju. Neke su je žene – priznala je to sama – naputile kako će abortirati ako popije čaj od neke trave. Taj je čaj skuhala i popila. I došlo je do pobačaja. Dobila je jako krvarenje i pala u nesvijest. Probudila se tek u bolnici nakon nužne transfuzije krvi. Njezini kod kuće nisu ništa znali o pravom uzroku. Po povratku kući, zatražila je utjehu i savjete kod velečasnoga NN jer je prema svome župniku imala obzira. Razumljivo. Nikako umiriti svoju savjest. Ispričala mu je zašto se je obratila k njemu. Razlog je bio ovaj:
“Kad uvečer ugasimo svjetlo i pripremimo se za spavanje u sobi se čuje plač djeteta. Ako na to upalimo svjetlo, plač prestane. Kad je svjetlo upaljeno svu noć, ne čuje se ništa. Svake se večeri ponavlja isto.”
Velečasni ju je tješio i hrabrio riječima:
“Bog je dobar i neizmjerno je njegovo milosrđe. Dobra ispovijed oprašta i briše najteže grijehe. Očito je kako u sebi nosite paklene muke zbog grižnje savjesti, jer ste vjernica. Ako vaši u kući ne znaju što je se s vama zbilo, nemojte im ništa kazati. Ako sve znaju, pokušajte kleknuti ispred njih i reći:
“Kćerke moje, radije rodite dvadeset djece, negoli doživite ovaj pakao koji muči moju dušu!”
Možda će i to pomoći olakšati vašu savjest, jer ćete uzrok te vaše patnje podijeliti s vašom obitelji. Vratila se kući dosta smirena. Trebat će i pomoć liječnika specijaliste, jer abortus je ranije ili kasnije preteška rana na savjesti majke. Neka to ne zaborave predlagači zakona o abortusu, jer oni sigurno to dobro znaju.
“Što sam drugo mogla, kad me muž silom izbacio pred vrata?!” – kazala je NN. Morala sam abortirati, jer je muž to htio. Plakala sam ne želeći to učiniti, ali on mi nije dao u kuću. Nije htio čuti nikakav moj razlog nego me prisilio na pobačaj. Ja sam vjernica i znala sam kako je to veliko zlo, ali sam zaključila kako je veći krivac muž koji me na to prisilio. Nisam znala za crkveni zakon po kome su izopćeni majka, doktor, medicinska sestra i svi koji pomažu u izvršenju abortusa, pa i otac koji sili ženu na pobačaj. Većina kršćana ne zna za tu crkvenu kaznu.”
Kanon 1398. Zakonika crkvenoga prava glasi: Tko sudjeluje u vršenju pobačaja, upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno. To znači kako se upadne u ekskomunikaciju (izopćenje) samim izvršenjem abortusa. Crkva želi tim zakonom stati u obranu nerođenog djeteta koje se ničim ne može braniti pred svojom nasilnom smrću.
Iz Doma zdravlja u P. prebacili su je ambulantnim kolima u bolnicu u P. tobože kako bi je podvrgnuli specijalističkom pregledu. Tako su rekli NN, dok je njihova namjera bila izvršiti pobačaj, a da je o tome ne obavijeste. Ona je bila majka brojne djece i kršćanska vjernica. Sve je sretno rodila zdrave. Kad je shvatila kako namjeravaju izvršiti pobačaj, jer su je smjestili na operacijski stol, sva se zgrozila. Ustala je i zaplakala. Rekla je doktoru i medicinskim sestrama: “Dosad sam sve rodila zdrave i bez komplikacija. Svi su normalni i dobro. Vjerujem kako ću, uz Božju pomoć, i ovoga roditi kao i one prije njega.”
Pozdravila ih je i otišla do autobusa kako je mogla. Njoj nije savjest dopustila ubiti svoje nerođeno dijete. Doktoru i medicinskim sestrama sve je to bilo čudno. I ovaj je put rodila sretno zdravo dijete.
Nije problem pobačaja problem samo majke. Često je veći problem onih koji bi majci trebali svestrano pomoći i odvratiti je od pobačaja. Bili su školski kolege u klasičnoj gimnaziji do 1945. Jedan je postao liječnik specijalist ginekolog, drugi je postao svećenik župnik.
Sreli su se nakon mnogo godina u zdravstvenoj ustanovi u P. Prvi je dolazio kao specijalist ginekolog, drugi je došao na pregled neurologu za dobivanje vozačke dozvole. Pričali su prijateljski. Jer je svećenik već ranije čuo kako mu je prijatelj u komisiji za odobravanje abortusa te mu, rekne mu kao bivšem školskom kolegi:
“Čuo sam ti si, kao specijalist ginekolog, u komisiji za odobravanje abortusa. Ti dobro znaš što je abortus. Ne zaboravi kako će te Bog kazniti! Pročulo se i za šefa kako je sagradio vilu “glavama djece”.
Rastali su se kao stari znanci iz gimnazije. Ipak su doktor i i njegov šef, nakon desetak dana zamolili preko telefona susret s gradskim župnikom i njegovim pomoćnikom kako bi porazgovorili o stavu Crkve u svezi s pobačajem. I ne baš dugo iza toga, iako možda ne zbog toga, šef se zahvalio na svome položaju uz parolu “Postao sam previše poznat!”
Naši liječnici pokazuju na djelu svoju visoku stručnost u liječničkom zvanju. Mnogi su vjernici od svoga djetinjstva. Ali se za sve njih ne bi moglo tvrditi kako su dovoljno upoznati s crkvenim (Božjim) naukom općenito. Još manje s osvrtom na područje njihove liječničke specijalizacije. Čast svima koji to jesu. Sigurno ima i takvih puno. Ali su većina školovani u okolnostima bivšeg režima. Pa je sve lakše shvatiti. Sigurno bi bilo višestruko korisno, za cijelo društvo, omogućiti svima koji bi to željeli na njima odgovarajući način i vrijeme, raznim predavanjima vrhunskih stručnjaka, upoznati ih s pravim naukom Crkve o pitanjima koja bi ih zanimala. I to baš sada kad se sprema Zakon o pobačaju, s naglaskom “za” pobačaj – kako se čuje. Molimo neka taj zakon bude “za život”. (Mirko Štoković, župnik, GK br. 28. 1995.)
Priredio: fra Petar Ljubičić