NIŠTARIJINI ZAPISI: Lav s dugom grivom

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Na livadi ispred naše kuće u Mandinu Selu raste omanje stablo kruške. Drvo je tamo posadila naša mater. Mi, njena djeca, smo igrajući se nogometa, već nekoliko dana nakon njegova prvog zalijevanja stablo prelomili, ali je mama na ostatak koji je virio iz zemlje prikalemila novi vrh i tako je spomenuto drvo ostalo živo. U međuvremenu je mama umrla, mi smo davno odrasli, a stablo svake godine daje plodove koje mnogobrojna djeca iz susjedstva ostavljaju na miru. Nije nikomu više do krušaka.

Budući da sredinom ljeta putujemo u Mandino Selo ni mi se ne okoristimo, jer kruške tek kasnije sazriju. Reda radi, da se ne naljuti ako nitko ne proba s njenog stabla, uberem jednu ili dvije kruške, sakrijem se ispod nadstrešice da me nitko odozgo ne može vidjeti, odgrizem mali komad tvrde voćke, a ostatak bacim na livadu.

Šteta, jednom ću doći ujesen u Mandino Selo i pobrat ću sve plodove, ponijet ih svojoj djeci i ako ništa napravit ću kakav kompot, sok ili voćnu salatu. Ali to je druga priča i sasvim drugi plan koji se, poznajući moje vještine u spremanju namirnica, neće brzo ostvariti.

Ispod kruškina stabla uvijek vlada mir. Hlad je poširok, trava je gusta prije nego je netko od nas pokosi, da djeca mogu skakati po livadi. I naš zajednički pas Šaro uživa ispod drveta. Ispruži sve četiri, digne glavu i uši i gleda u daljinu, slušajući sumnjive pokrete čuva kuću i ponekada svojim dubokim glasom, da se zna tko je gazda, zalaje upozoravajući zlonamjerinike da se udalje. Šaro voli djecu pa ako neki drugi pas nagrne na najmanje unuče mojih roditelja on se autoritativno zaleti, zagrmi i svojom velikom pojavom obraslom u gusto, debelo runo tornjaka rastjera manju, agresivnu i neodgojenu paščad.

Nekada pomislim da duh moje majke živi u kruškinu drvetu. Jako je pitomo, više sitno nego visoko, grane su mu guste, kao mamina kosa, i ne protivi se ničemu. Ako koje dijete slučajno slomi jednu dogodine naraste nova, mlađa grana. Mislim da će nas ovo drvo sve nadživjeti. Kruške će rasti, oni kojima budu prijale mogu ih slobodno ubrati, ponijeti kući ili poput mene oprobati i baciti u travu.

Budući da je kuća tijekom godine prazna, a mi stižemo ljeti, uvijek se prvih nekoliko dana osjećam nelagodno. Plašim da se nije uvukla kakva zmija, gušter ili škorpion, pa djecu upozoravam da ne trče bosa po travi i da u kući obuju papuče, dok netko od odraslih po treći put ne usisa prašinu i očisti ćoškove. Uvijek se nađe pokoji pauk, njih se ne plašim, poneka mrtva muha, a i mali škorpioni znaju se izvući iz poda, iz krša na kojem je kuća sazidana.

Na maminu drvetu nikada nisam vidio ni zmije, niti pauka. Možda se životinje uplaše kad čuju ljudske korake pa pobjegnu u nedaleki zidić između čijih kamenja rastu šljive, njih otprilike desetak, a koje su ujedno međa prema susjedovu posjedu. U susjedovoj kući živi susjedova udovica, ljubazna i vesela teta Anđa. Tetom je zovu djeca pa bi grubo zvučalo da je ja proglasim bakom, iako je ona ponosna na svoju unučad i pokazuje se svako jutro s njima – veća trče okolo, a mlađu ona s nevjestama voza u kolicima ispred kuće. Anđa redovito počisti našu kuću tijekom godine, prozrači sve prostorije prije nego mi dođemo, tako da bi bez njenoga rada trebalo puno više vremena da se prazna kuća nakon skoro cijele godine dana očisti i prašina u njoj pobriše.

Nekoliko dana godišnje mi, moji braća i sestra, sa svojim obiteljima provedemo u roditeljskoj kući u Mandinu Selu. Skoro uvijek u prvoj polovici kolovoza, prije Gospojine, kad većina Mandoseljana sa strane – iz Zagreba, Mostara, Austrije, Njemačke ili Kanade – dođe svojim kućama pokazujući svoje nove cipele, velika auta i naraslu djecu. Zadnjih godina, nakon rata, u to vrijeme održava se i nogometni turnir, dobro posjećen, pa je to idealna prilika za sretanje prijatelja iz djetinjstva, mnogobrojne rodbine i bivših ljubavi.

Tjedan dana odmora u rodnom selu više je nego dovoljno, nakon toga uputimo se na more, malo zagorimo i onda svatko putuje svojim kućama i na svoje poslove. Obično se ništa posebno ne dogodi, tu i tamo se poneka djevojka uda i poneki mladić oženi, rastavljaju se nekoliko godina kasnije i daleko od sela, da nitko ne sazna za sramotu, dok u to godišnje doba rijetko tko umre. Valjda je i bolesnima žao napustiti ovaj svijet u kolovozu.

No jednom, nedavno ili možda jako davno, ne mogu se više sjetiti kada, desilo se nešto strašno neobično. Ili je to možda samo za mene neobično, dok je to nekomu drugome svakodnevica?

Već sam bio odrastao, ali sam u mislima bio još dijete. Sjedio sam na gredi iznad stare susjedove kuće, na jednoj velikoj kamenoj litici, promatrajući polje široko dobrih deset, a dugačko najmanje petnaest kilometara. U našem dvorištu igrala su se djeca, ne znam jesu li bila moja, jer sam i sam u glavi bio dijete, ali znam da sam bio vezan za njih, pa sam se uznemirio kad sam na livadi, ime joj je Granica, odjednom ugledao velikog žutog lava s dugačkom grivom koji je djelovao jako mirno i malo življu lavicu, vjerojatno njegovu pratilju.

Uplašio sam se malo, doduše ne onako jako kao što bih se uplašio zmije, ali sam se zamislio vidjeviši lava u blizini djece. Klinci su počeli kamenjem gađati lavicu, dok lava nisu vidjeli jer je ležao ispod ograde i buljio u mene. Ja sam s grede sve opažao pa sam i sam počeo bacati kamenje u pravcu životinja. Lavica se opirala skačući u stranu i gledajući u pravcu lava, da bi on, nakon što sam ga nekoliko puta pogodio u leđa, mirnim korakom krenuo prema potoku, udaljenom pedesetak metara ispod malog brijega na sredini livade.

Toga dana ni lav ni lavica nisu više dolazili, mislim da su otišli u pravcu šume ili su se izgubili na polju gdje neometano mogu pasti travu. Da pasti travu – vidio sam ih da pasui na Granici.

Narednih nekoliko dana lavovi nisu dolazili. Već sam pomislio da im dosadilo gađanje kamenjem, pa sam se četvrtog dana iznenadio kad su ipak stigli. Lavica je na sredini Granice pasla poput velike, žute krave, dok je lav opet zauzeo poziciju ispod ograde čekajući na nekoga.

Čekao je mene da popričamo. I Anđa je bila u blizini, sve je čula, ali se nije miješala u naš razgovor.

Zaboravih napomenuti da tih dana, nakon velikog nevremena i grmljavine, nije bilo struje u cijelom selu. Mi smo imali nekakav akumulator, moj mlađi brat ga je nabavio polovnoga, popravio ga, povećao mu kapacitet, ali ga nikada nismo ni punili, niti priključivali, pošto su nestanci struje kratko trajali pa nije niti bilo potrebe.

No, tog puta već dva dana nismo imali svjetla u kući, niti su djeca mogla upaliti televizor, a bilo se nakupilo puno rublja. Nadali smo se stoga da će struja uskoro doći.

Lav s dugačkom, žutom grivom mirno je ležao u hladu. Godilo mu je da ga toga dana nitko ne gađa kamenjem i ne izgoni iz dvorišta. Nakon što me je pozdravio – govorio je dubokim, mirnim glasom – ja sam ga upitao što tu radi i zašto nije u šumi, gdje bi mu po mom mišljenju bilo mjesto. Napomenuo sam da ga se djeca malo plaše i ne usuđuju se prići mu kad se lopta do njega doktrlja, te da bi bilo najbolje da on za sebe nađe neku drugu hladovinu.

Na moje napomene lav se uopće nije obazirao, nego je započeo sasvim drugu temu.

„U vas već dugo nema struje“ – konstatirao je mirnim glasom.

„Što se to tebe tiče? Tebi struja i ne treba. Najbolje bi bilo da više ne dolaziš na Granicu nego da ti i tvoja žena odete u šumu i tamo provodite i ljeto i zimu s drugim lavovima“ – nisam htio popustiti.

„U šumi nema drugih lavova, mi smo sami u ovom kraju, a jedino na Granici možemo jesti travu, jer je ovdje najsočnija. Zato dolazimo i dolazit ćemo na ispašu sve dok ne nađemo neko bolje mjesto. Ne može nas nitko odavde otjerati“ – rekao je lav.

Primjetio sam da je već star, oko očiju imao je brežuljke bora, vjerojatno je puno toga u životu prošao, pa je moja ljutnja zbog trave ispala smiješnom.

„Dođemo ovdje, najedemo se, ne pravimo nikakvu štetu, a kad sunce upeče zalegnemo u polju ispod kakva trna i mirno spavamo. Ne diramo nikoga, niti nas tko dira. Mi smo pitomi lavovi, mala atrakcija koju nitko posebno ne primjećuje. Vaša djeca su nas skoro zavoljela, ne gađaju nas više kamenjem. I Šaro nas je pustio na svoj posjed, njemu ne smetamo, pa zašto se ti onda buniš?“ – nadovezao je stari lav i nastavio bez prekida o struji, jer nije više želio govoriti o tome ima li pravo sa svojom lavicom pasti travu na Granici.

„Šaro mi je rekao da u kući imate akumulator koji može prihvatiti energiju od deset udara groma. Ali ti i tvoj brat ne znate za to i nemate pojma kako se munja može uhvatiti“.

„O čemu pričaš, čovječe – lavu, tko će uhvatit munju? Sve bi uništila i zapalila!“ – rekao sam mu ono čega sam se sjećao iz davno prošle nastave fizike.

„Obična munja iz normalnog nevremena bi to doista učinila, ali to s običnim i normalnim nema nikakve veze“ – nije htio popustiti lav pa je probudio moju radoznalost. Nisam mu baš sve vjerovao, ali je djelovao samouvjereno, te me je njegova priča počela zanimati.

„Reci svom bratu – ti se nemoj miješati da ne pokvariš nešto – da nađe dvije antene i da ih postavi pod četrdeset pet stupnjeva na krovu akumulatora, u obliku slova V, tako da vrhovima gledaju prema nebu. Kad to napravi pomozi mu i natovarite akumulator na konjska kola pa se odvezite u pravcu polja.

Prvo će stići obično nevrijeme, onakvo kakvo poznajete i kakvo se vidi odavde iz sela, s puno grmljavine i kiše. Akumulator na kolima pokrijte dobro da ga neka od prvih munja ne uništi na putu. Nemojte čekati dugo jer nemate puno vremena da stignete sve napraviti.

Čim prvo nevrijeme započne odmah se zaputite. Vozite se prema sredini polja, dokle god stignete prije drugog nevremena. Nakon prvog obilnog pljuska izaći će sunce, nebo će biti vedro, vidjet ćete ptice koje lete prema brdima, u pravcu sjevera. Čim sve ptice dolete do Ljubuše na drugom kraju polja ugledat ćete veliku masu crnih oblaka kakvu još nitko od vas nije vidio – slično nevremenu na moru, ali još puno tamnije i zastrašujuće.

Nemojte se uplašiti nego vozite dalje, sve dok vas oblaci ne dostignu. Važno je da ne stajete prije nevremena i da ranije pređete na drugu stranu potoka, jer se nevrijeme odigrava na drugoj obali. Jesi li sve zapamtio?“

„Jesam“ – uzvratio sam zapanjeno.

„Kad prvi oblaci budu iznad vaših glava, zaustavite kola, skinite akumulator i sakrijte ga negdje, najbolje u kakav grm, a ako nigdje ne bude ni zaklona ni trna onda ispod kola. Prekrijte ga dekom da nitko ne vidi o čemu se radi.

Onda tražite sklonište za sebe, minimalno stotinjak metara dalje da vas grom ne bi udario. Brzo će postajati tamnije i tamnije, sve dok prsta ispred očiju ne budete vidjeli. Držite se za ruke da se ne izgubite. Od tame se nekoliko minuta ništa neće vidjeti, sve dok nevrijeme ne nanese ljude koji žive u njemu.

U sredini oluje doći će ti ljudi, pazite se da vas ne prepoznaju, nek misle da ste i vas dvojica od njih, šutite i ne pričajte ništa. Ako vas netko nešto upita kimajte glavom ili recite samo kratko da ili ne.

Nađite neupadljivo mjesto, sjedite tamo i jedite ono što vam se ponudi. Nakon večere primjetit ćete pod umjetnim suncem da opet biva tamnije i čut ćete udare groma. Čekajte dok u vašoj blizini ne eksplodira.

To je znak da je vaš akumulator pogođen, držite se za ruke i zaputite se tiho u pravcu iz kojeg ste došli i čekajte dok se oblaci i nevrijeme ne izgube. Tek kada zadnji crni oblak nestane iznad vaših glava možete ustati. Krenite do akumulatora, natovarite ga na kola i imat ćete struje dovoljno za cijelo selu i za cijelu vječnost“ – završio je stari lav.

Nisam mu baš vjerovao, ali sam tražio sam neku zgodnu avanturu. Nakon moje potvrde da je sve u redu lav se mirnim korakom zaputio prema lavici i njih dvoje su, lijeno koračajući, krenuli prema polju, preskočili preko potoka i nikada ih više nitko u našem kraju nije vidio.

Nekoliko dana nakon razgovora sa starim lavom pomagao sam bratu u montiranju antene na akumulator. On je najprije rekao je da je lav gori stručnjak od ali ga je priča ipak počela zanimati pa je sam nabavio dugačke metalne šipke koje smo zavarili u veliko V a onda ih priključili na akumulator. Kad smo bili gotovi i pozajmili konjska kola od susjeda primjetili smo nevrijeme s juga u pravcu Mandina Sela.

Na brzinu smo upregli konje i zaputili se u avanturu.

Već kad smo došli do malog brijega pljuskalo je tolikom jačinom da je korito potoka, ranije suho, u nekoliko minuta bilo prepuno nabujale vode. Dobro smo poznavali utabani kolovoz paralelno pored potoka pa nismo puno razmišljali kuda da natjeramo konje.

Nismo bili ponijeli kabanice, koje ionako ne bi ništa koristile jer su vjetar i kiša sve trgali, pa smo obadvojica bili prokisli, ali nismo ni pomišljali da se vratimo nazad. Mene je ipak hvatala panika, tresao sam se od hladnoće i bilo mi je krivo što sam dopustio da me neškolovana, divlja životinja, koja je pasla travu i naučila govoriti, zavela.

Stigavši do kraja sela, ispod groblja, na mjestu gdje je potok ponirao, voda se razlijevala na sve strane, već je i cesta n nestajala ispod bujice. Planirali smo voziti dalje ali je kiša polako prestajala, vedrilo je iz pravca juga, kuda smo se zaputili prije nego dođe novo, jače nevrijeme

Čim je kiša prestala skrenuli smo nalijevo, na livadu zvanu Trnovače. Nebo se brzo razbistrilo, plavilo se kako to samo ljeti nakon nevremena zna biti, pokošena i pokisla trava mirisala je, a ptice su velikom brzinom letjele prema sjeveru sklanjajući se od nečega.

Polako smo napredovali prema sredini polja i nismo bili ni dostigli kraj livade kad smo iz pravca juga primjetili veliku masu crnih oblaka, crnjih od bilo kada viđenih ili naslućenih. Velikom brzinom vjetar ih je nosio u našem pravcu, pa smo zaustavili kola, sakrili ih iza omanjeg plasta sijena, akumulator pokrili dekom i zaputili se kroz trnje.

Dobro je da smo se uzeli za ruke, jer uskoro se ništa nije vidjelo, nikakva noć nije nikada tako crna kao nevrijeme na Trnovačama. Nakon kratkog vremena primjetili smo laganu svjetlost iz mase magle i oblaka, djelovala je umjetno i masno, sasvim drukčije od sunčeve svjetlosti. Radilo se o nekakvoj kupoli, sličnoj velikom cirkuskom šatoru.

Direktno u našem pravcu dolazila je drvena kulisa sa sjedalima za publiku i s okruglom, osvijetljenom pozornicom. Kad su sjedala stigla do nas zaskočili smo se i zauzeli mjesto u zadnjem redu. Ispred nas sjedio je neki čovjek s dvoje djece, a okolo drugi ljudi koji su buljili u pravcu pozornice čekajući na nekoga. Mi smo, isto kao i svi ostali, šutjeli i sjedili, radoznalo i uplašeno iščekujući što je sljedeće.

Nije dugo potrajalo kad se ispred prvoga reda publike pojavio veliki, uniformirani muškarac koji je pružao ruku u pravcu svakog gledatelja, kao da kontrolira jesu li svi prisutni ljudi njemu osobno poznati, rukovao se sa svakim osobno, slično kontroloru na ulazu u kino koji ispituje ima li svatko ulaznicu za nadolazeću predstavu.

Svi su mu šutke davali ruke, više nevoljko nego dragovoljno, pa smo i mi isto uradili. Pružili smo prste između sjedala ispred nas, a kad je kontrolor dohvatio moj dlan ja sam ga, ne razmišljajući puno, pozdravio:

„Kako je?“

On se ljutito okrenuo u našem pravcu napetim pogledom tražeži onoga tko se je usudio progovoriti, a ja sam se skupio sve dok se nije izgubio na sigurnu udaljenost. Završivši pohod kontrolor je stao u stranu da nikomu ne smeta i da svi mogu gledati pozornicu u koju je i sam koncentrirano motrio.

Scene su se mijenjale – najprije je došao neki orkestar, u pozadini su svirale violine i harmonike, a ispred njih su plesali parovi. Prepoznao sam jednu djevojčicu koja je ranije fantastično igrala nogomet, bolje od većine muškaraca. Na pozornici, pod svjetlom, djelovala je nježno, iako je u stvarnosti imala grube crte lica i skoro mušku figuru. Plesala je s nekim oficirom, on ju je puštao da vodi korak, a ona je i njega i sebe sigurno nosala po pozornici, i lijevo, i desno, i naprijed, i nazad.

Nakon neodređenog vremena, moguće da je prošlo samo par trenutaka ili nekoliko sati, scena plesa nestala je, a s lijeve strane se sporo i lijeno pojavila nova kulisa, svečani restoran s čijeg nevidljivog stropa su visjeli lusteri, a debeli stubovi tamnocrvene boje čuvali nepostojeći krov. Između stubova bili su postavljeni bogati stolovi, s bijelim stolnjacima, šarenim salvetama i srebrnim priborom za jelo. Za svakim stolom je sjedio po jedan par, negdje muškarac sa ženom, negdje dva muškarca i svi su nešto šaputali, nazdravljajući jedno drugome.

Mi smo šutjeli gledajući otmjeno blagovanje i sami žvačući hladne sendviče koje je netko u međuvremenu podijelio. Poslije objeda kulisa s glumcima polako je otkliznula u stranu.

Pomislio sam da je predstava prošla, kad se odnekuda pojavila svjetlost, ne toliko jaka kao sunčeva, ali dovoljno jasna da osvijetli cijeli prostor. Na zamišljenom krovu čudnoga šatora stajala je velika žuta lopta, poput sunca u koju smo svi buljili dok nije prošla iznad naših glava.

Potom su slijedile velike, šarene zgrade s očuvanim fasadama, dolazeći s juga i nestajući u pravcu sjevera, da bi onda počelo zatamnjivati.

Sjetio sam se da sam mokar još od prvoga nevremena.

Odjednom je zagrmilo udarivši negdje u našoj blizini. Ljudi okolo nas naglo i panično poskočili su sa svojih mjesta, a kontrolor, koji je za vrijeme cijele predstave mirno stajao, trčao je lijevo-desno tražeći nekoga.

Ja sam na brzinu ščepao ruku svoga brata, sakrili smo se iza sjedala, a čim smo čuli da se kontrolor udaljava od naše pozicije, zajedno smo skočili s drvene konstrukcije, pali na mokru zemlju, ne usuđujući se podići glave.

Uz škripanje i viku koja se polako udaljavala od nas u pravcu sjevera, prema potoku, cijela se neobična masa oblaka i ljudi gubila i nestajala. Ostali smo ležati na na travi sve dok nismo osjetili da nas sunce grije po leđima.

Polako smo ustali, nevjerljivo se okrećući oko sebe, a tek kad smo prepoznali Trnovače, i nedaleko groblje na brežuljku, i nekoliko kuća opranih kišom, uputili smo se prema kolima.

Konji su mirno pasli travu, kola su bila skoro neoštećena, samo je akumulator na njima djelovao uništen. Vjerojatno smo pogriješili prilikom montiranja antene ili nam nije znao sve točno objasniti. Ali to i nije bilo više važno.

Došavši kući nitko nije pitao što smo radili i gdje smo bili. Struja je očito došla, jer se oprano rublje sušilo na terasi, a djeca su igrala neke igrice na televizoru.

Ja sam mislio na lava s dugom grivom.

Blago Vukadin