Bog uslišava žarku molitvu
Glasoviti Alfonso, admiral portugalske flote, nalazio se sa svojim brodovljem punim vojnika na otvorenom moru, kad se najedanput zamrači nebo, podigne strašan vjetar i uz zaglušnu buku u neposrednoj blizini počeše udarati gromovi. Brodovi, kojima se poigravao bijes valova, sad su letjeli u visinu, sad su se gubili u kaotičnoj dubini.
Svatko je držao kako je izgubljen i preporučivao je dušu Stvoritelju. Admiral je, međutim, premda vrlo zabrinut, ipak sve hrabrio i sokolio, ali jer je bura bivala sve žešća, počeo se i sam tresti i gubiti svaku nadu. U taj trenutak opazi na palubi admiralske lađe jednu majku koja je stiskala u krilu dijete od nekoliko mjeseci.
– “Gospođo – reče joj admiral – dajte mi Vaše dijete!” – “Nikada! Vi ga hoćete baciti u more!” – “Ne, ne, dobra gospođo – odgovori on – ali nadam se kako će Vaše dijete postati spasenje svih nas!”
Gospođa mu tada dade dijete, a Alfonso, uzevši dijete na ruke, podiže ga prema nebu i zavapi: – ‘Veliki Bože, Bože pravedni i strašni, dobro znam kako smo svi mi grešni i kako tisuću puta zaslužujemo smrt, ali ovo je dijete nevino. O Bože, ljubavi i milosrđa, iz ljubavi prema ovom djetetu oprosti nama grešnicima, spasi nas od oluje i smrti!”
Gospodinu se Bogu svidio ovaj čin jednostavne i žarke vjere, pa je vjetar odmah prestao, nebo se razvedrilo, smirili su se valovi i utišala se oluja.
„Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine nitko tko u nj vjeruje, nego da ima život vječni! Jer, Bog nije poslao svoga Sina na svijet da svijet osudi, nego da on spasi svijet.”
(Iv 16, 17)
Priredio: fra Petar Ljubičić