Kao i mnogi drugi Mandoseljani ovih dana sam čitao tužne vijesti da su nas u istom danu napustile dvije drage osobe – Boća i Mira.
Pokojnog Boće sjećam se kao mladića koji je solidno igrao nogomet, mislim da je od rane mladosti nosio kratku bradu, radio je negdje u inozemstvu i oženio se mlad, ako se ne varam iz Vedašića. On i njegova supruga, mislim da se zove Mara, dobili su nekoliko djece, napravili svoj dom u podnožju „Ivića ulice“ i sigurno se radovali nadolazećoj starosti u njegovoj toplini. Boća se međutim razbolio, umro i ostavio iza sebe prazninu, koja najviše boli njegovu obitelj, a i sve nas koji smo ga poznavali i cijenili kao mirnog i marljivog susjeda.
O pokojnoj Miri znam više, jer smo s Bajinom obitelji oduvijek bili vezani i uz to još susjedi.
Lijepa, visoka Mira se iz Podgaja, s druge strane Duvanjskog polja, već davne osamdesete, udala za svoga i našega Stipana, kršnoga momka, Bajina i Gabrušina jedinca. Bio sam u njihovim svatovima, veselio se i malo popio, iako mi je bilo tek petnaest godina.
Mira i Bajić dobili su dvoje djece, sina Slavka i kćer Slavicu, krštenu imenima njihova djeda Slavka- Baje.
Mira je uvijek bila nasmijana i vedra, imala je predivnu obitelj, bila je sretna i pomagala drugima koje bi zadesila nevolja. Osamdesetšeste godine, kad se razbolila naša majka, Mira i Kovačuša su svake večeri dolazile kod nas, smjenjivale me u brizi oko bolesne matere, pričale s njom viceve i smijale se kad bi mami bilo malo bolje. Pomogla joj je da lakše napusti ovaj svijet. Hvala ti, draga Mire.
Devedesetdevete godine Miru i Bajića u njihovom skladnom obiteljskom životu presijekla je nezamisliva i najstrašnija tragedija koja može snaći čovjeka – njihovo dijete, sin Slavko, poginuo je kao mladić, sa sedamnaest godina, prilikom pješačenja u Međugorje.
Od tada je cijela njihova obitelj u kojoj su svi voljeli i cijenili jedni druge nezamislivo patila. Kako je bilo majci Miri, zna samo ona.
Zahvaljujući kćeri Slavici koja se kasnije udala za svoga Tomu i brojnim unucima zadnjih godina bi se Mira znala opet nasmijati.
Nedavno sam se iznenadio vidjevši da se bavi slikanjem. Napravila je mnoštvo akvarela s motivima sela, prirode i cvijeća, onako kako ih je ona doživljavala i kako su njene ruke bojale, s puno osjećaja za detalje i njihovu neponovljivu ljepotu.
Slikala je samu sebe, lijepu djevojku iz Podgaja i ženu iz Mandina Sela, čiji velikim dijelom jako bolni ovozemaljski život je u subotu neočekivano došao svome kraju.
Pokoj vječni daruj Gospodine našemu Boći i našoj Miri.
Blago Vukadin