Vozio se čovjek svojim kolima. Susreo pješaka koji ga zamoli da ga preveze, jer je bio vrlo umoran. Čovjek bio dobra srca i primio ga. Putnik je sjeo otraga. Kad je vidio da nema nikoga blizu, izvadi konopac, baci ga vješto kočijašu oko vrata i zadavi ga. Potom ga raspori, stavi mu u mrtvo tijelo kamen i baci ga u potok… Dao se u bijeg s konjima i kolima.
Ipak su razbojniku ušli u trag. Na sudu se vješto branio. Dokazivao je kako nije htio počiniti gramzljivo umorstvo, već samo onesvijestiti kočijaša. Ali kad je vidio da je on mrtav, prerezao ga je i bacio u potok, da tako zametne trag svome zlodjelu.
Suci su bili neodlučni. Kad su pitali jednoga uglednog suca što on misli, rekao je:
“Zaslužio je smrt!” Svi su se složili s izjavom i zlikovac je morao na vješala.
Pod vješalima je glasno i jasno rekao ovo: “Osuda je posve pravedna. Jedno samo žalim, a to je: da prije smrti ne vidim svoje roditelje na vješalima. Da nisam u njihovoj kući našao i čitao Renana, sigurno ne bih ovdje završio svoj život!”
Tekst: fra Petar Ljubičić