Kako neki povjesničari Duvanjsko polje vežu za krunidbu prvog hrvatskog kralja Tomislava 925. godine, a drugi smatraju da je na Duvanjskom polju održan prvi svehrvatski sabor, onda im je za mjesto održavanja tih događaja dobro došla upravo Kongora zbog njezine glasovne podudarnosti s latinskom imenicom coongressus, što znači sabor, skup,sastanak, kongres.
Tako je primjerice 1933. godine D. Mandić zapisao da je „Kongora bila veliki rimski grad, gdje su narod i senat održavali sabore,“ a godine 1978. M. Vego je ustvrdio da je Kongora svojedobno bila istaknuto kultno mjesto, gdje su se održavali veliki skupovi, sabori, sastanci. R. Jolić se s njima posve složio. „Meni osobno, smatra on, najdraža i najmilija teorija je ona koju odavno spominje fra Pavo Šimović. Ta teorija živi duboko u narodnoj predaji. Naime, znamo da je na Duvanjskom polju još davne 753. godine održan svehrvatski sabor, sastanak svih hrvatskih plemena. A istinski se sabor kaže congressus, kongres. I po tome taj se sabor održao upravo na području današnje Kongore.“
Međutim, Kongora je ipak ekonimijska složenica hrvatskih korijena, a koja se sastoji od starog pridjeva kom sa značenjem, okomit, strm, nizbrdit, očuvanom samo u orinimima, te od imenice gora, što znači oplanina srednje visine ili šumoviti kraj uopće. Naime, „uz Duvanjsku Kongoru postoji još naziv Kongora za zaselak sela Ružića (općina Grude) i mikrotoponim u Bekijskom polju pored malena jezera Krenice.“ Grudska Kongora spominje se već u turskom popisu naselja vilajeta Hercegovina 1475/1477. godine.
Pridjev kom sa značenjem strm, nizbrdit sačuvan je u pojmovima: okomit (o-kom-it), okomica (o-kom-ica), te komac (kom-ac) i komčina (kom-čina), što znači velika strmina, te u oronimima Kom, naziv više uzvisina u sjevernoj Dalmaciji i Lici, Komovi (planinski masiv u Crnoj Gori, 2884 metra).
I i bosanskohercegovačkoj ekonimiji pridjev kom je zastupljen: Komanje Brdo (Kom-anje), naselje pokraj Stoca, Komar (kom-ar), nazivi naselja pokraj Donjeg Vakufa, Lukavca i Travnika, te Komari pokraj Kreševa i Komarica (kom-ar-ica) pokraj Doboja.
U hrvatskoj ekonomiji je više zastupljen: Kom (Gračac, 12), Komaji (Konavle, 284), Komarna (Metković, 126), Komarnica (Požega, 302), Komarnica Ludbreška (Ludbreg 178), Komarovci (Požega, 233), Kompolje (Otočac, 386), Kompolje Koreničko (Korenica, 103), Kompanj (Buzet, 36), Kompator (Kutina, 109).
U slučaju duvanjske Kongore u prvobitnoj složenici Komgora zbog lakšeg izgovora došlo je do razjednačavanja suglasničke skupine „mg“ u lakše izgovorljivu skupinu „ng.“
Duvanjska Kongora najprije se spominje u izvješću o pastirskom pohodu makarskog biskupa fra Marijana Lišnjića staroj Duvanjskoj biskupiji 1670/1671. godine, u kojoj on nije zatekao nijednu crkvu i svega jednu džamiju. Izvješće je ustvari odgovor na poziv iz 1666. godine braće Kopčića: Čelil-bega i Alil-bega, koji su cijelim duvanjskim područjem upravljali upravo iz Kongore, a da biskup posjeti svoje vjernike a njihove kmetove „radi niki’ skakavaca.“
U izvješćima s pastirskih pohoda staroj Duvanjskoj biskupiji makarskog biskupa Nikole Bijankovića Kongora se često spominje kao sjedište upravitelja Duvna braće Kopčića (Ibrahim-beg, Džafer-beg, Muho-beg, Derviš-beg i njihov rođak Sulihar-beg), za koje biskup 1706. godine tvrdi da je u Kopčićima ostalo mnogo od njihova kršćanskog podrijetla. „Oni su veoma plemeniti i ljubazni. Kršćanstvu su veoma naklonjeni i veoma su odani našim svećenicima. Ibrahim-beg je tom prigodom izričito rekao da bi najveći dio turskih mjesta bio porušen i bez spomena, kad ih ne bi molitve i žrtve svećanika Isusa Krista uzdržavali od srdžbe Božje. Tim ljudima samo nedostaje krštenje da bi postali savršeni kršćani.“ I 1718. godine biskup je Bijanković ponovo u Kongori, gdje su mu „Kopčići ustupili svoje veliko dvorište za obavljanje svetih obreda.“
Makarski pak biskup Stipan Blašković boravi u Kongori 25. srpnja 1735. godine, kada su ga braća Kopčići „zamolili da se udostoji s posebnom milošću reći misu i obaviti svoje obrede pokraj njihove kuće. I ne mogavši da tome ne udovolji, dade da se podigne oltar blizu jedna vode na brežuljčiću, gdje dođoše i efendi-kadija sa suprugom i tri brata Kopčića sa svojim hodžama, asistirajući biskupu u svim funkcijama toga dana, osim brojnih Turaka i mnogobrojna naroda.“
Kongora se spominje u oba biskupska popisa bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika u 18. stoljeću: 1741/1742. u njoj je prebivalo 12 obitelji i 80 duša, a 1768 godine 13 obitelji sa 103 člana.
Prema popisu iz 1991. godini u Kongori je živjelo 866 stanovnika, što je u odnosu na 1881. godinu porast (777 stanovnika), a Kongora je bila najnapučenija 1971. goidne (929 duša).
Tekst: Ante Ivanković: Zemljopisni nazivi duvanjskog područja, 2006.
Foto: Ivica Šarac