Poštovani štioci moji, evo nas trojice, nakon dugog i privrućeg lita, opet zajedno na ljudikanju uz kavu i rakiju. Nije nam tribalo dugo da započnemo razgovor. Kum Mate je prvi započeo:
-Bariša, šta ti misliš o ovome što se događa u Lici, a izgleda, i po ciloj Hrvackoj?
-Ne mogu shvatit niti zamislit tolika neprijateljstva prema vlastitom narodu i državi. Pokojni Tuđman je, iz pouzdanih izvora to znam, htio naseliti Liku mladim ukrajinskim bračnim parovima; bilo je planirano useliti u Liku četiri puta po pet tisuća ukrajinskih obitelji. Umr Tuđman, njegov naum propade. Njegovi sljedbenici, umisto Ukrajinaca, zatrpaše Liku smećem, otpadom, otrovom… Kako to nisu ranije vidili i mještani, i inspektori, i policija? Kad je to privršilo svaku miru, pobunili su se razne vrste ljudi u državi Hrvackoj. I Milanovićevu, i Plenkovićevu vladu to bi tribalo skupo koštati; i financijski i zatvora ako je potribno.
Nego, prijatelji moji, izgori nam sve, ne samo oko Omiša, Zadra, po Korčuli, Braču…, nego i po Ljubuši, ispod Vrana, Čvrsnice… Dva Plenkovićeva kanadera, toliko ih je poslao i u Francusku, su mala pomoć. Izgleda da nas samo Božja kiša može dokraja spasiti. Neka Bog čuva naše hrabre i vridne vatrogasce.
Ali, zaboravismo ispričati kako nam je bilo odmarati se po ovoj litnoj žegi.
-Ja sam najveći dio lita proveo u rodnoj nam kotlini – kum Mate će – ali sam se pet puta spuštao, sa suprugom, kroz tunel Svetog Ilije, do Makarske. Ujutro bi rano išli a uvečer se kasno vraćali zahvaljujući gostoprimstvu rodbine koju tamo imamo. Kupali smo se, pričali, šetali ali i obišli Malakolaški muzej, najveći na svitu muzej morskih školjki i drugih raznih morskih stvorenja za koji je najzaslužniji što je otvoren 1963, dr. fra Jure Radić sa svojim suradnicima. Bilo je u Dalmaciji fratara, štioci moji, koji su bili dobri s partizanima ali nisu radili protiv Hrvacke. To triba razumit.
Posebno mi se dopao spomenik fra Andriji Kačiću Miošiću u sri Makarske, di mu je i misto. Čudno je da ga komiti nisu srušili.
A što se tiče kupača, turista iz Bosne i Hercegovine, kažu ljudi da je doli slična ekipa ili ista kao i prethodnih godina, ima i stranaca; mini jugoslavenski sastav, gužva, nekultura; misto u kojem je se Plenković punio jugoslavenstvom dok je bio mlad.
-A ja sam – rodijak Iko će – tjedan dana proveo kod prijatelja na Hvaru. Tamo sam doživio iznenadnu pojavu plime i oseke, kakvu u životu nisam vidio; kuće uz obalu su čas posla bile pod vodom koja je se brzo povlačila, ali nije bilo ugodno gledati to. Ni njihova puhijada mi se nije svidila; kako jesti puha?, brzo sam se primistio za stol di su bile ponuđene srdelice. Za tjedan dana sam obišo sve što sam mogo po Božjoj žegi. Obišo sam i stari grad Hvar, zapravo tvrđavu iznad njega. Možda je i iznad našeg Borčana takva tvrđava bila. Uočio sam s te tvrđave, koja je dobro očuvana, da ni na jednom od tri zvonika u gradu Hvaru nema križa. Niko mi nije mogo reći zašto. Da nije zbog toga što se tamo učestalo održavaju razni masonski kao i njima slični skupovi. Priča se da masonima nema dražih mista za njihova vjećanja od Hvara, Opatije i Trakošćana.
Taj otok još uvik, kod elita, kao nekad, zadiše jugoslavenstvom, a narod je ostao težački i hrvatski. Rišćanskih i janjičarskih turista, kako ih ti Bariša zoveš, ima za izvoz na otoku. To bi bilo moje kratko zapažanje – rodijak Iko će.
-Prijatelji moji, ja sam i ove godine, kao i prijašnjih nekoliko godina litni odmor proveo na cvitnom, mirisnom i dražesnom otoku Korčuli. Skoro da nema uvale u kojoj se nisam kupo, ali ove godine, zbog vrućina, samo u Prigradici; nije mi bilo ugodno rashlađivat se, nakon izlaska iz pritoplog mora, pod tušem vode koja nije slana. Od ove godine još više cjenim klimu, a ni ventilator nije loše imati. Došo sam na Korčulu neposredno nakon velikog požara po srid otoka, od Smokvice prema Blatu i Prigradici. Čim sam to vidio pao mi je na pamet blizu Smokvice, poslije Oluje, ispisan tekst na zidu: Ni u grobu tilo smirit mi se neće dok se Srbin po Hrvackoj kreće. Pitam se je li taj natpis inspirirao nekog četnika da zapali zemaljski raj na Korčuli.
Davno sam od mještana čuo da većina stanovnika u Blatu, Smokvici, Pupnatu i Čari dišu domobranski a u gradu Korčuli i Veloj Luci dišu većinom jugoslavenski. I sam sam čuo jedne prilike u Veloj Luci da mlađi čovik govori drugom: Nama bi bolje bilo da smo pod Italijom. Otok Korčula je već godinama liti pripun Slovenaca, a od ove godine i Srba; ima ih na svakom koraku.
Pohvalno je za Velelučane da su se na početku Hrvackog obrambenog rata dokopali jednog broda jugoslavenske ratne mornarice i odvezli ga u Split, u Loru, ali nije pohvalno što je donedavno prometovao autobus na relaciji Blato Beograd. Neke Korčulanke su se za vrime bivše nikad više udale za srpske vojnike i oficire, ali zbog toga ne bi tribo ispaštati cili otok, Jedna takva, kad je odlazila s mužem Srbinom, zapritila je da će cila Prižba gorit; nažalost i gorila je iduće godine.
Značajno je napomenuti da Hrvati s otoka Korčule nisu u Hrvackom obrambenom ratu branili samo svoj otok i naselja na njemu nego su sudjelovali i u raznim vojnim operacijama po Jadranu i jugu Hrvacke, o čemu svjedoče mnogi zapisi i knjige sudionika u ratu. Jednu od takvih pročitao sam, a zove se Bitka za Jadran autora Željka Seretineka. Preporučam je i vama.
Prijatelji moji, dopustite mi da se još jednom osvrnem na to ko nam to pali „svitnjake“ cilo lito po Hrvackoj. Šta se čudimo ako je predsjednik saborskog odbora za sigurnost naroda i države izvjesni Ranko Ostojić. On i njegovi ljudi, uvjeren sam, da su znali ko crta svastike po Poljudu, kao što znaju ko organizira i izvodi razne paljevine šuma, maslina, vinograda, trave i kuća, ko stavlja na lomaču našu lipu Hrvacku. Zašto nam Đavlinović više o svemu ne kaže? Svi sudionici zločina protiv Hrvata i Hrvacke, bilo vatrom bilo otrovom, moraju se razotkriti i kao i svi drugi izvršioci takvih djela strogom kaznom „nagraditi“. Nadam se da i vi tako mislite, pajdaši moji. Ajmo se sada razilazit. Pomozi nam Bože naš!
P.S.
Našem glavnom uredniku, fra Gabrijelu Mioču, za dijamantni svećenički jubilej želim poručiti: Dabogda, dok si živ, mogao sam o sebi.
Zagreb, 20. rujna 2026. B a r i š a
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.