U kasno ljeto, sudeći po naslaganim drvima za zimu u pozadini, mandoseljski zet, pokojni Stanko Galića, došao je u ženin rod i navratio kod badže Joze, kad ga je uvijek veseli i nasmijani gazda, pokojni Boško Džankušića, zovnuo na jednu lozu koju im je servirala nova nevista, Marica Ilina. Koliko su njih dvojica loza popili i jesu li ostali sve dok se rublje u pozadini ne osuši ili još dulje nitko više ne zna, ali za pretpostaviti je, sjećajući se Boška koji je volio druženje i priču, da je sunce već bilo zašlo kad je Stanko krenuo u pravcu Lipe, iako je slika nastala u podne.
O Džankušića rodu bilo je više puta riječi na našoj stranici, pa je ova slika zgodna prilika da se sjetimo i dobroga, mirnoga čovjeka iz Lipe i dugogodišnjeg trgovca u Mandinu Selu Stanke Galića. Njegova žena Mila je iz Rezina roda, njih dvoje dobili su sina Matana, koji i stasom i glasom liči na svoga oca, i puno lijepih kćeriju, od kojih se posebno sjećam Mire i njenih velikih, crnih očiju, ali to je sasvim druga priča.
Stanko je puno godina radio u prodavnici Bosnaprometa, u staroj zgradi na proširenju pored pravoslavnog groblja koju smo zvali „Dom“, pa stoga vjerojatno nema Mandoseljana moje i malo starijih generacija koji se ne sjećaju masivnog, starog pulta, Stankina plavog mantila i ukusnih medenjaka koji su koštali isto kao u Antića – u prvom razredu pet banki, u četvrtom jedan dinar.
Nekoliko godina prije odlaska u mirovinu Stanko je počeo raditi u prodavnici u Lipi, tada medenjaci nisu više bili slatki, gdje se do prije nekoliko godina nalazio dućan u kojemu su Mandoseljani nakon povratka s mise kupovali kruh i pričali s našim susjedima Lipljanima.
Blago Vukadin