Otac imao četiri sina. Bilo je zimsko vrijeme i vrlo hladno i snježno, a četiri brata se spremala ići u šumu sjeći drva.
Braća ne mare za to što je hladno. Oni moraju poći zaslužiti dnevnu zaradu. No, August, najmlađi od njih, nije imao vlastitog kaputa, a bez njega izići na ovakvu studen nije bilo moguće. Zato braća zaključiše da otac, koji toga dana neće nikuda ići iz kuće, posudi svoj kaput Augustu.
Otac je negodovao govoreći da je i njemu zima kod kuće. Sinovi su bili uporni i prisiliše oca da dade svoj kaput. Kad su braća odlazila, otac im dovikne s vrata: “Dabogda vas sve hrastovi prignječili!”
Sinovi pođu potpuno mirni, jer to nije prvi put što ih otac proklinje, pa ipak nikad im se nije ništa dogodilo.
Četiri snažna momka sa sjekirama na ramenima, čvrstim korakom idu stazom, snijegom pokrivenom, u šumu.
Braća su počela svoj posao. August s najstarijim bratom počeo je sjeći jedan hrast. U isto vrijeme druga dva brata sjekla su u blizini drugi hrast. Prije nego su se oni nadali, hrast se nagnuo i počeo padati prema Augustu.
Braća u strahu poviču: “Bježi, Auguste, satrt će te!” Mladić je skočio, ali nije uspio izbjeći hrastu koji ga je zahvatio. Braća su mu s velikom mukom izvukli noge ispod hrasta. Izgledao je kao mrtav. U prvoj obližnjoj kući pružili su mu prvu pomoć. Morali su ga odnijeti u bolnicu gdje je liječnik utvrdio jak lom kosti iznad koljena i potres mozga.
Dugo je August ostao u bolnici. Izliječio se, ali jedna mu je noga ostala kraća, da bi ga čitav život podsjećala na onaj nesretni dan i još nesretnije očeve kletve.
Tekst: fra Petar Ljubičić