Kažmir, Kažmir! Znam da mu u matičnim knjigama piše Kažimir, ali mi smo ga u selu tako zvali. Službena vlastita imena i jesu za to da se pišu u službenim dokumentima. A navika ljudi u našemu zavičaju bila je da neka imena skraćuju, druga produljuju, treća preinačuju, ili potpuno zaobilaze izraz je ljudske težnje, da ukida distance koje proizlaze iz osobnih iskaznica i živih ljudi i time bliskijeg odnosa u svakidašnjim susretima. Stoga je Kažmir, Trpo, Korno. Stoga je produljeno ime Božica, Jakica, Blaškan. Zato smo od Mauricija dobili gotovo novo ime Rican.
Čak i nadimci, koji su vjerojatno nastali iz nepriličnih pobuda, toliko su se udomaćili u Mandinu Selu da nisu zvučali nimalo ružno, na primjer: Ban, Beg, Biskup, Ćaće, Cvanjo, Džujina (Njunja), Kalčo. Ćoto i sl., tako da se ni većina nositelja tih nadimaka vjerojatno nisu ljutili i odazivali su se na njih. Ili u najgorem slučaju svi su znali na koga se odnose…
No, vratimo se mi Kažmiru. Kao da sada čujem kako Oplećanka, žena Ivanova, viče: “Ajte po Kažmira!” Vjerojatno je bila bolesna krava, ovca ili neka druga životinja pa “hitno ajte” po Kažmira, da pomogne. On je završio tečaj iz veterinarstva, a kako je bio uspješan u dosadašnjem liječenju, uopće se nije postavljalo pitanje koga treba zvati.
On se služio alternativnom veterinom, kao što su trave, planinske i poljske, plodovi iz zemlje i sa zemlje, plodovi s krošanja…Meni je ta metoda razumski bliska i primarna iz jednostavnog razloga što su to izvorno Božji proizvodi. A sve to kad ljudska ruka u tvornici preradi, ispadne manje vrijedno. Vidjeli smo da i neki liječnici svjetskoga glasa, kao što je američki liječnik turskog podrijetla dr. Oz zastupa alternativnu medicinu; doduše uz veliki otpor kolega iz farmaceutske industrije.
U svakom slučaju Kažmir je pokazao oštro oko u postavljanju dijagnoze i odabiru trave ili kojeg drugog proizvoda iz prirode za izlječenje blaga, koje je puno značilo u oskudnim godinama za svaku obitelj. Iz mnogih sela oko Duvanjskoga polja su ga stalno tražili i drugima preporučivali. Kad sam rekao da mi je alternativno liječenje razumski blisko, onda ne znači da sam se ja toga kao veterinar držao. Za svoje četiri godine kružio sam fićom oko sela Siska i Petrinje s punom taškom lijekova: antibiotika, antihistaminika, vitamina i minerala i šprice su ubadale kožu na vratu svinja, teladi, junadi. Iskreno rečeno, te životinje nisu bile u privatnom vlasništvu, nego u tovu za klanje, pa nekad liječenje nije ni dolazilo u obzir, nego se stoka slala na prisilno klanje.
Uostalom i alternativno liječenje bilo čovjeka ili životinje ima svoja ograničenja. Stoga bih zaključio: čini mi se da i ovdje kao i u puno situacija u životu treba razmišljati u kategorijama i alternativno i službeno liječenje, a ne u kategorijama ili/ili.
Kažmir je bio samozatajan, šutljiv, ozbiljan, radišan. Nisam ga viđao u Ivićima, osim kad je pozvan, a primjetio sam da razgovara i da nije baš škrt na riječima kako je izgledao.
Na polju sam ga viđao kako s Markom kosi, a u starijoj dobi i kako grablje žito u suru na Rupama, onako suhonjav, sav predan radu koji obavlja.
U ovom kratkom zapisu red je da spomenem kako su me u nekoliko navrata zadirkivali moji ukućani. Naime, budući da je mene Kažmir držao na krštenju, a brata blizanca Luku Jozo (Njunja), a Luka umro za pola godine, znali su mi reći: “Vidiš, ti si ostao na životu zato što te je na rukama držao miran čovjek Kažmir, a Luka je otišao zato što ga je Džujina protresao na rukama.” Ovo zadirkivanje nije baš korektno bilo prema Njunji koji je bio simpatičan čovjek i, ne ćete vjerovati, dosta duhovit. Nekorektnost opravdavam time što se primjedba odnosila na živoga Njunju.
Neka im svima dragi Bog podari pokoj vječni. I Svjetlost vječna neka im svijetli! Počivali u miru Božjem. Amen.
Ante Šarac
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.