Udruga za informiranje i kulturu Manda u suradnji s Društvom hrvatskih književnika Herceg-Bosne, KIC-om Tomislavgrad i portalom www.mandino-selo.com predstavlja ciklus priča Duvnjaci za Petra Miloša, pričā kojima su autori Duvnjaci (njih šesnaest), a koje su pristigle na natječaj za kratku priču Petar Miloš. Podsjećamo, u lipnju ove godine, u organizaciji DHK HB i KIC-a Tomislavgrad raspisan je natječaj za književnu nagradu Petar Miloš za kratku priču. Priče duvanjskih autora pristigle na natječaj, uz njihov pristanak, objavljujemo u ovom ciklusu svakoga četvrtka.
Danas objavljujemo priču mlade i talentirane Anite Čevre iz Omolja, a za slijedeći četvrtak preporučujemo priču jednoga elokventnog Koljanina na privremenom radu u Posušju.
Dobrodošli u Tomislavgrad
Dobrodošli u Tomislavgrad, grad za koji se nikad nije jasno utvrdilo pripada li Bosni ili Hercegovini, a rasprave o tome stalno traju. Jezik, mentalitet i način života svrstavamo u Hercegovinu i Dalmaciju. Tomislavgrad, smješten negdje između Livna, Mostara, Rame i Splita.
Kada se udaljiš od Tomislavgrada, po naglasku te smjeste oko Imotskog, Splita, a najčešće ti kažu da si Hercegovac, što s ponosom i potvrdiš. Mnogi ljudi koje sretneš su čuli za taj maleni gradić, pa kažu: „A Tomislavgrad, ma kako ne bih znao..!“ Tada te znaju pitati jesi li iz Tomislavgrada ili iz Duvna. Prave se originalni, a ti se nasmiješ na foru koju si već ranije čuo.
Riječ Duvno sinonim je za cijeli Duvanjski kraj. Ista ta riječ ljudima u tuđini zna izazvati emocije i najljepše uspomene na djetinjstvo. Općinu Tomislavgrad čine predivna naseljena mjesta. Kada bi birali najljepše, ne bi se nikada dogovorili i odlučili. Bukovica, Mrkodol, Brišnik, Cebara, Omerovići i Kovači imaju savršen pogled na izlazak sunca jutrima. Dok Borčani, Omolje, Seonica i Crvenice imaju pogled na raznobojne zalaske sunca koji oduzimaju dah. S Kola se može vidjeti gotovo cijelo Duvanjsko polje, dok Prisoje, Grabovica, Dobrići, Bukova Gora i Kazaginac imaju u blizini predivno Buško jezero. Mnogo je tu još sela koja svako za sebe ima nešto svoje, posebno i predivno.
U Duvnu na mnoga pitanja koja ti postave u prolazu odgovaraš sa „evo pomalo“. To su pitanja: „jesi se umorio, ‘oće li, je l’ ide“ i slično. A za vrijeme pauze od rada marljivih ljudi, često se čuje pitanje: „’Oćemo na kavu?“ To je mnogima omiljeno pitanje koje izazove osmijeh na licu, stvar koja se teško odbija, bez obzira koliko si umoran. Pod kavom se podrazumijeva i pivo, gemišt, rakija ili nešto četvrto. Kafića ima dovoljno, na svakom uglu po jedan.
Što se tiče vremena i klime, u svakom godišnjem dobu se osjeti pomalo zime. Debelu jaknu treba obavezno držati na zadnjem sjedištu automobila, u svako doba godine. Jer u Duvnu te i ljubav teško grije. Bez obzira koliko je ta ljubav jaka. Vjerujte, bura je 2019. čak nosila i krovove sa kuća, lomila je stabla. Mještane je vjetar malo iznenadio, ali nikako šokirao. U svakom mjesecu može te odnijeti bura, pa je pametnije bolje se oblačiti.
Kada je promet u pitanju, može se dosta toga reći. Ponedjeljkom ujutro pomalo je kritično. To je grad di se parkira i po cesti. Ljudi cestu prelaze svugdje, rijetko na zebrama. Ako pak prelaziš cestu na zebri, onima koji ti stanu u znak zahvalnosti mahneš, osmjehneš se i potrčiš preko zebre. Uglavnom, ako voziš, moraš imati sto očiju. Ljudi u prometu ne trube zbog nervoze, nego zbog dragosti kada te ugledaju. A pošto se svi znaju – trubi se stalno.
U Duvnu se nepoznatom čovjeku obraća sa pajdo ili momak, a nepoznatoj djevojci ili ženi mala ili mlada. A kćeri se doziva sa sine.
Ljeti je najljepše kad su terase pune, djeca odlaze na sladoled kod Muje, a nakon toga ih odlazak u park obraduje. Ali, ponekad je grad i prazan. Vrlo često. No, to ne znači da grad ne živi. Ljudi u inozemstvu ga jutrima sanjaju, pa ih prekine alarm za odlazak na bauštelu.
Kad su cure u pitanju, u Duvnu možete sresti najljepše. A što je još važnije, marljive, vrijedne i pristojne. U tu kombinaciju nemoguće je ne zaljubiti se. Sve muške oči ostaju na prirodnim curama rumenih obraza. Dečkima je samo namignuti ili baciti kompliment. Ako se cura još jače zarumeni, znači da je dobra. A možda je čak i ona prava. Njihove bake mole krunice da ih udaju u dobre kuće. Bitno im je, uostalom, i da selo čuje ukoliko pronađeš dečka iz poštene i dobre obitelji. Želja svake bake je dočekati udaju ili ženidbu unučice ili unuka dok je živa. I osim toga, pohvaliti se time. Ali, dečki moraju biti oprezni. Kada se zaljube, moraju sa ukućanima računati je li im cura rodbina u nekom koljenu. Ako je iza četvrtog koljena, dozvoljeno je oženiti ju.
Kada šetaš selom, nekad ćeš čuti: „Čija si ti?!?“ Tada moraš biti fina i pristojno dati odgovor na pitanje. Po mogućnosti, pričati malo glasnije da se bolje čuje. Bitno je kakav ćeš dojam ostaviti i što će selo reći. Dodatni plus kod cura je da zna napraviti pitu. To je vrlina, samo takva. U muškim očima velika. A prosječna duvanjska cura – pretpostavljam da uspijeva napraviti pitu, manje je bitno kakvog je okusa. Jer još je cura. S godinama će steći iskustvo.
Ako se zapitate koji otac najviše voli svoju obitelj, to je gastarbajter na kolodvoru. On se još nije odvojio od žene i djece. Ta obitelj uživa u zagrljaju već deset godina. Ne smeta im ni kiša, ni sunce, ni snijeg, ni duvanjska bura.
U Duvnu je najslađe spavati. Jutrima te budi mater, a ne alarm. Ili kadgod, neki pajdo iz Hercegovine kada prodaje voće. Sve u svemu, ako si iz Duvna, znaš di je priroda najljepša. Prostrano Duvanjsko polje, cvrkut ptica u zoru i daleko najljepši zalasci sunca. Prizori i trenuci u kojima uživamo, koje sanjamo i o kojima razmišljamo dok smo negdje daleko.
Ako nisi iz Duvna, dođi. Istovremeno ćeš biti zbunjen nekim izrazima, a istovremeno prihvaćen i nasmijan od uha do uha. Zadivljen beskrajnim livadama, ugodno će ti biti sa srdačnim ljudima.
P.S. pazi da ne ideš autom ispred Općine, jer ćeš dobiti kaznu. I uredno stani na zebru, ljudi će te upamtiti i blagosloviti.
Sve je to naš Tomislavgrad. Naše Duvno. Sa malo mana i previše vrlina. I gdje god krenemo, nosimo ga u svojim srcima. Ma ne samo mi. I ptice ga nose u svojim srcima kada krenu na jug. Znam, i njima je teško otići. Ali Bože moj, što se mora – mora se.
Anita Čevra