Bože,
grešni smo, znam,
al’ ne dopusti da propadne ovaj narod!
Zar nismo okajali grijehe,
zar nije dovoljno devetsto godina progona,
i crnina naših majki,
i suze naših žena,
i tamnice naših očeva,
i grobovi naše braće,
i ropstva i nepravde i ratovi…?
Kao da nisi brojao kosti naših predaka razasute po ovoj starini,
k’o posijane ispod svakog humka, na svakoj njivi, u svakoj šumi…
Ima li ijedan kamen ove zemlje kamenite
po kojemu nije tekla krv naših pradjedova i djedova i očeva i braće?
Branili smo ovu zemlju – Ti si nas u nju doveo, tko zna od kud?
Pred očima našim tjerao si plemena i narode,
pokazao si ocima našim more, rijeke, polja i planine…
Rekao si: „Evo vam Domovina!
Ovu Svetu zemlju ostavljam vama i djeci vašoj; zovite ju Lijepa!
Bit će vam Majka i hraniteljica,
radost i briga,
i snaga vašim mislima,
i bol u vašim grudima,
i svetinja, i dar, i prokletstvo…
Bit će vaša dok je Svijeta – ako sačuvate zapovijedi moje!“
A tko se sve nije drznuo protiv Tvoje volje?
Avari, Bizantinci, Mađari, Osmanlije, Mlečani, Germani, Srbi…
Svakojaki nevjernici, krivovjerci i pogani.
Umorni smo, Bože, umorila nas povijest;
Oprosti,
izgubili smo vjeru,
pogazili obećanja očeva,
zapovijedi Tvoje sačuvali nismo…
porobiše nas Baalovi i Mamonski sinovi, izdajice i stranci…
Ponizili smo se više nego možemo podnijeti;
tlače nas narodi neki, bez duha, bez vjere i znanja.
Znam, snaga se u slabosti ogleda i znam,
krivi smo, narod smo tvrde šije,
al’ ne odbacuj nas Bože, ostavi nas u milosti;
zar smo gori od pogana?
O Bože nad vojskama,
stijeno otaca mojih, još se u Tebe uzdam,
još duh Tvoj je u meni!
Ne ostavljaj narod svoj rukama dušmanskim!
Digni vojsku svetu, nevidljivu,
barjaci neka se zavijore.
Podigni vjetrove silne, mora neka se rastvore,
od grmljavine kopita konjanika Tvojih zemlja nek’ se trese.
Trube anđeoske nek’ zatrube, bubnjići nek’ pucaju,
zidine gradova neprijateljskih neka se uruše i
neka vide dušmani naši, da Ti si Bog pobjede – JAHVE,
Bog nad vojskama,
Bog moj i Bog otaca mojih.
Ti silne rušiš s prijestolja,
visoko podižeš neznatne.
Ti prezireš ohole,
ponizne uzimaš u zaštitu,
protiviš se moćnicima svijeta,
nejakima snagu daješ.
O Bože, priteci u pomoć narodu svome,
kao što si obećao ocima našim:
Abrahamu, Tomislavu, Zvonimiru, Petru…
Evo, na umoru smo, Bože, al znam,
u Tebe tko se uzda ne gubi ratove!
Stipan Perković – Pipa