Papa Ivan Pavao II. je 22. rujna 1984. Hrvatima diljem svijeta poručio: »Ne dopustite da među vama prevlada sebičnost i kultura smrti. Zemlja pripada živima, a ne mrtvima i nerođenima. « Na ovu zemlju već kod poroda dolazimo kao tuđinci jer ju moramo napustiti prije nego očekujemo i kod prirodnog procesa življenja. A ratovi, bolesti i krvavi diktatori svijeta skraćuju nasiljem taj boravak ljudi na zemlji i šalju ih u vječnost. Među te »razbaštinjene« ubrajaju se milijuni nevinih žrtava ubojstva kojemu su bili podvrgnuti hercegovački franjevci – njih 66 – koji su u krvi komunističkoga pokolja zapečatili svoju vjernost službi Bogu i narodu.
U skupinu masakriranih ubrajaju se predstavnici raznih franjevačkih naraštaja: od nemoćna osamdesetogodišnjaka fra Marka Barbarića do franjevačkog klerika fra Ludovika Radoša, nadobudna mladića u dvadesetim godinama života. Svakako najporaznija je činjenica da su među likvidiranim fratrima njih polovica (33) bili u naponu stvaralačkog djelovanja trošeći svoje snage u vjerskim akcijama, administrativnim organiziranjima i novim planovima. Bili su mlađi od četrdeset godina života kada se odvažno lome sve zaprjeke na putu do konačna cilja.
Fra Ludovik (Ivan) rođen je 14. studenoga 1925.u Tomislavgradu u zaseoku Blažu] s jasnim pogledima na duvanjske daljine do valovitih brežuljaka Masne Luke i susjednih planina Vrana i Čvrsnice u pozadini. Na tim danas turističkim prostorima i vikendaškim izletištima, komunisti su, prema najnovijim statistikama, u poratnim danima 1945. ubili gotovo tisuću izbjeglica i svojih ideoloških protivnika koji su se krili u tim brdima. I ovdje se obistinjuju riječi pjesnika Vinka Nikolića (Grobovi mladosti): Pokraj mrtva oca leži brat do brata.
Nakon što je kod časnih sestara milosrdnica u Duvnu svršio četiri razreda pučke škole, roditelji su ga kao talentirana đaka 1937. poslali u sjemenište na Široki Brijeg gdje je zračio pobožnošću i odlikovao se sposobnošću u svim predmetima školske nastave. Nakon šestog razreda gimnazije 17. rujna 1943.s jedanaestoricom svojih školskih kolega stupio je u novicijat na Humcu. Polovica od tih dvanaestero u poratnim je godinama (1946. i 1947.) istupila iz redovništva dok je fra Ludovik s još petero kolega ostao vjeran redovničkom pozivu. Nakon bombardiranja samostana napustili su Humac i nastanili se u Veljacima i tu položili jednostavne redovničke zavjete. Šestorica mladića poslije proliše uzavrelu krv za Boga i domovinu te mučeništvom obogatiše nebesa novim stanovnicima.
Fra Ludovik se nakon zavjetovanja vratio na Široki Brijeg gdje je 7. veljače 1945. ubijen kao učenik sedmoga razreda gimnazije. Partizani su ga strijeljali zajedno s jedanaestoricom drugih franjevaca. Tjelesa su im zatim spalili i bacili u sklonište u samostanskom vrtu. Od 66 franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije koje su partizani pobili, fra Ludovik je bio najmlađi. Još nije bio napunio dva desetu godinu života.
Posmrtni ostatci tih ubijenih fratara 1971.preneseni su iz skloništa u samostansku crkvu i pokopani u posebnu grobnicu gdje čekaju konačan zov Svevišnjega da ih s dušom i tijelom prenese u svoje kraljevstvo.
Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.