ZNATE LI ZA TRAGIČAN SLUČAJ OD 22. SIJEČNJA 1940. I POGIBIJU PET OSOBA IZ BORČANA OD LAVINE?

Studen i lavine

Zbog teških i dugih zima, kao i mećava koje su često i nenadano zahvaćale duvanjski kraj, kao i Rakitno, slučajevi smrzavanja bili su dosta česti. Bilježe se od početka sačuvane Matice umrlih. Dvojica muškaraca iz Mandina Sela, Blaž Ivić (28 god.) i Šimun Marković (46 god.), smrzli su se 27. siječnja 1850. Pokopani su na mjesnom groblju (MU Seonica, sv. I, 89, 95-96). Dana 17. siječnja 1888. smrzao se negdje na putu u Zvirnjaču Šimun Radoš iz Kongore, 56 godina (MU Seonica, sv. I, 286, 81). Jozo Bakrač iz Mandina Sela “smrzao se putujući” 1. veljače 1891. Tijelo mu je pronađeno nekoliko tjedana kasnije i pokopano tek 28. veljače (MU Seonica, sv. I, 299, 68). Vladko Radoš Marijanov iz Kongore “poginuo (je) od studeni” i “leda” 12. studenog 1910. U planini zvanoj Rašćik. Vladko je pokopan tek tjedan dana kasnije, 19. studenog u kongorskom groblju (MU Seonica, sv. II, 69, 54). To vjerojatno znači da ga zbog nevremena nisu mogli donijeti iz Rašćika do sela i odmah pokopati.

Od studeni i gladi preminuo je 3-dječak Frano Džankić iz Kongore, sin Ivana i Matije r. Bagarić, 24. listopada 1917. Župnik je zapisao: “Majka mu noseć ga u Ramu u naručaju umrlo od gladi i zime, t. j. išla prositi hranu.” Pokopan je sutradan u Podorašcu u Rami (MU sv. 1, str. 1, br. 4).

Župnik fra Stjepan Naletilić izvijestio Provincijalat o teškoj nesreći koja se dogodila u Borčanima u siječnju 1940., a uzrok je lavina.

Nemojte uzeti za zlo ili moj nemar, da ovako kasno odgovaram na Vaše pismo, jer ovamo vlada nezapamćeno nevrijeme. Upravo večeras sam se vratio iz sela Borčana i tamo sam vodio sprovod od pet nosila žrtve lavina. Danas i fra Julijan [Kožul] pokopao jednoga iz Omolja takodjer poginulog od sniježnih lavina. Materijalne su štete po čitavom Duvnu neprocjenljive. Čujem da je i u Fra Velimirovoj župi [Bukovici] poginula čitava jedna obitelj od 10 članova s čitavom kućom i blagom. Kako je nevrijeme ljudi neidu od kuća nikamo pa tako i ja neznam još potanko vijesti iz drugih župa. Jučer sam i ja bio čitavi dan u vodi tražeći ljude da otkopavaju žrtve i spasuju mal ljudima, koji su nastradali. U Borčanim imam srušenih 6 kuća i izginulo je goveda i konja. U Omolju je takodjer velika materijalna šteta dočim je poginuo samo jedan čovjek.

U toj su teškoj nesreći od lavine 22. siječnja 1940. stradale sljedeće osobe, sve iz Borčana:

Jozo Špikić, 42 godine, sin Petra i Matije r. Radoš,

Danica Špikić rođ. Skočibušić, Jozina žena, 40 godina,

Luka, 12 godina, sin Jozin i Daničin,

Stana Špikić rođ. Jolić, 24 godine, žena Ivanova,

Ante Špikić, 5 godina, sin Ivana i Stane r. Jolić.

Svi su pokopani 24. siječnja na Radoševini. Sprovod vodio župnik fra Stjepan Naletilić (MU I, 82-83, 8-12).

Pet je osoba poginulo od zime na Svinjači 17. studenog 1942. Riječ je o jednom muškarcu, dvije žene i dvije djevojske: troje iz Lipe, po jedna iz Kongore i Borčana, koji su gonili žito u mlinicu u Drežnicu. Na povratku kući iz Drežnice uhvatila ih je mećava na Svinjači i svi su poginuli od leda. Njihova imena:

Pȅra Matić iz Borčana, žena Perina, 25 godina, pokopana na Radoševini 21. studenog,

Šima Karačić iz Lipe, 19 godina, kći Grge I Jele r. Vučić, pokopana u Lipi 19. studenog,

Ruža Džankić iz Kongore, kći Joze i Anice r. Jolić, 25 godina, pokopana u Kongori 19. studenog,

Jurka Ivić iz Lipe, žena Vladina, 37 godina, pokopana u Lipi 20. studenog,

Pero Džankić iz Lipe, 59 godina, sin Joze i Ilke r. Petrović, pokopan u Lipi 22.studenog (MU I, str. 93-94, br. 47, 49-52).

Deset godina kasnije na Svinjači je izgubio život i Ante Krištić iz Borčana, 17 godina, sin Mije i Anice r. Majić: “poginuo (je) od studeni” 22. prosinca 1952. Pokopan je dva dana kasnije u Borčanima (MU II, 8, 13).

Izvor: Robert Jolić: Sto godina župe Kongore, 309-310, “Naša ognjišta”, Tomislavgrad, 2017.