Prije nego prijeđemo na obrađivanje pojedinih duvanjskih plemena, rodova i prezimena samo ću se ukratko osvrnuti na pitanje ponovnih povrataka na stare postojbine. Naravno da je tu uvijek bilo i nostalgije za starim krajem, bez obzira kako teško bilo prije živjeti u njemu. Ali puno su više na povratak u Duvno (iz Cetinske krajine, Imotskog i drugih krajeva kamo su Duvnjaci doselili nakon bijega 1687. godine) utjecali egzistencijalni problemi: slab život, nerijetko i glad, loše godine i razbojnici. A povratku je uvelike pogodovao mir uglavljen 1718. godine u Požarevcu. Već je davno Ivan fra Franjo Jukić ispravno zapisao o tim povratnicima: “Kasnije, kad se mir utvrdio, i Turci od svoje bjesnoće malo otpustili, počeli su se natrag ovi Moriaci vraćati i pređašnja mjesta zauzimati po Kupresu, Livnu i Duvnu.”
O teškom stanju u Cetini osobito dobro svjedoče suvremeni franjevački ljetopisci iz Makarskoga primorja. Povratci su uslijedili zbog loših godina usljed nevremena, nerodice i drugih uzroka te zbog nepodnošljivih pljački sa strane hajdučije. Primjerice, za travanj 1773. ljetopisac bilježi kako glad nije prestala, “nego sveđer slidi, i siromasi je dva su živi od rđe i od glada”. Za prosinac 1774. bilježi da je bio iznimno hladan: “Ali ne bi ovde zla bilo što je studeno, da ne bude glad bio, ali je vilaet vrlo ogladnio ne imadući nigdi ništa, buduć da je žita malo bilo, također i vina, a ulja nimalo.” Razbojnički prepadi na putu postali su nepodnošljivi: “Ovoga miseca dogodiše se mnoga ubojstva, da se ne mogu iskazati, koliko u Primorju, toliko iza Planine; i ne samo da su ljudi ginuli, da li su i žene klane od rsuza i lupeža.” Konačno se u ljeto i jesen 1777. nestašici, gladi i bolesti priključila i teška žeđ, “budući da su bunari bili svi prisušili.” Osobito je teško stanje bilo u dalmatinskoj Zagori, a isto tako i u Lici. Ljudi “koji su sve lito i svu jesen bili brez vode, ter su dosta tuge i žalosti vidili, ne samo ne imadući vode, da li još ne imadući žita čime bi se ranili, zašto je bilo sve izgorilo, tako da nisu mogli ni-simena uititi što su bili usijali (… ) Mnoge kuće od istoga Zagorja videći u kakvu se nevoljnomu stanju nahode, digoše se sasvim i otiđoše u tursku zemlju da se prirane, da ne bi umrli od glada.” Upravo su se takvi “siromasi” naseljavali u Duvnu, Livnu, poslije i na Kupresu, a onda i dalje u Bosni. Za god. 1782. ljetopisac bilježi kako “pobiže sve u Posavinu za ranom, ali ji neće da primaju, zašto i onamo gladno.”42 Sigurno su mnogi i tada dospjeli u Duvno.
Jedan nepoznati Splićanin usačuvanom ljetopisu svjedoči o teškoj gladi u Dalmaciji 1782. godine, a sljedeće godine o kugi u Poljicima i Dalmaciji.” Sve je to također uvjetovalo bijeg ili povratak katoličkoga pučanstva u tursku zemlju, u prvom redu u pogranične krajeve, kao što je Duvno, Livno, Rama ili u manjoj mjeri Hercegovina.
Vlajko Palavestra, pisac opsežne studije o rakitskom stanovništvu, u tom kontekstu ispravno zaključuje: “Kako su usljed masovnoq iseljavanja kršćanske raje imanja bosansko-hercegovačkih spahija ostala bez radne snage i neobrađena, Turci su u više navrata pokušavali da povrate iseljene bjegunce. S druge strane, na mletačkoj teritoriji, tamo gdje je mletačka vlast dodijelila zemlju tako što je doseljenici ma ostavljen samo minimum potreban za egzistenciju, seljaci su zemlju morali obrađivati uz davanje trećine prihoda gospodarima.”
Izvor: Robert Jolić: Život i smrt u Duvnu, 2005.
Foto: Ivica Šarac