Ekonim je s jezičnog motrišta istovjetan s imenicom kolo, koja ima više zančenje kao što su: kotač, točak, mlinski kamen, ali i narodni ples zvani kolo, što nas ovom prigodom najviuše i zanima.
Naime, pokraj većih naselja, gradova, u Srednjem vijeku nalazio se i namjenski prostor, koji je služio kao sajmište za razmjenu dobara, ponajviše ratarskih, stočarskih i proizvoda kućne radinosti. Veća naselja su imala i tjedni pazar (u Duvnu je pazarni dan ponedjeljak, u Livnu srijeda, u Kupresu subota itd.), ali u određene dane u godini i nekoloko velikih sajmova zvanih dernek (u Duvnu pet), na kojima su svojim proizvodima sudjelovali stanovnici okolnih pa i udaljenijih krajeva. U sklopu sajmišta nalazi se i prostor, na kojem su se naročito mladi zabavljali, plešući i narodne plesove poznate pod skupnim imenom kolo. Današnje je Kolo nekoć bilo sajmište obližnjeg grada Županjca ili Županj Potoka, na kojm je izgrađeno i naselje s nazivom Kolo.
Stjecajem okolnost Kolo se prvi put spominje veoma rano, 14. svibnja 1395. godine u ispravi bosanskog kralja hrvatske krvi i imena Stipana Dabiše (1391 – 1395) kao „selo rečeno Kolo na Dl’mni,“ a u tom dokumentu zabilježen je i etnonim Koljani: „izbiše Koljane na Dl’mni.“ Naime, u ispravi se navodi da je pred kralja Dabišu pristupio duvanjski župan Vukmir Semković (Vl’kimir Sem’kovich) i posvjedočio da je u doba vladavine kralja Tvrtka došlo među plemstvom do kravvog obračuna u vezi sa selom Kolom u Duvanjskoj župi u kojem je poginulo sedam osoba. Iz Semkovićevog iskaza se doznaje da je Tvrtko rastjerao i kaznio sudionike tog sukoba, te da je u zamjenu za selo Jošanicu (El’šenica), dotadašnji Semkovića posjed, dao Kolo županu Vukmiru i njegovoj braći Stipanu i Tvrtku. Tom prigodom Vukmir je zamolio novog kralja Dabišu da potvrdi staru i izda novu ispravu zamjene Jošanice za Kolo. On je to i učinio zbog Semkovićevih zasluga u borbama s Turcima, koji postupno ali sigurno potkopavaju već dobro uzdrmano Bosansko Kraljevstvo.
Etnik Koljani spominjemo i zbog činjenice što se čak tri naselja tako zovu: Koljani pokraj Vrlike, Koljani pokraj Laktaša i Koljani, zaselak sela Poklečana na rakitskom području u općini Posušje.
Tri stoljeća kasnije (1670. i 1671. godine) u izvješću s pastirskog pohoda staroj Duvanjskoj biskupiji makarski biskup fra Marijan Lišnjić (1664 – 1686) spominje i selo Kolo.
Biskup fra Pavo Dragićević u svom popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika iz 1741/1742. godine bilježi Kolo zajedno s Eminovim Selom, dok se u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine Kolo javlja kao zasebno naselje.
U bosansko-hercegovačkoj ekonomiji postoji nekoliko naselja kojih nazivi u osnovi imaju imenicu kolo: Kolonić (Bosanski Petrovac), Kolovaj (Breza), Kolovarice (Goražde), Kolovići (Vareš), Kolovrat (Tuzla), Koložići (Visoko).
Možda isto vrijedi i za hrvatski ekonim Koločep, otok pokraj Dubrovnika s istoimenim naseljem sa 174 stanovnika.
Prema popisu stanovništva iz 1991. Kolo je imalo 636 stanovnika i spada među rijetka duvanjska naselja u kojima se broj duša ne smanjuje.
Tekst: Ante Ivanković: Zemljopisni nazivi duvanjskog područja, 2006.
Foto: Matej Jurič Maxo