Osobno nikada ne bih želio uvrijediti nijednoga čovjeka po vjerskoj, rasnoj, nacionalnoj i spolnoj osnovi i pripadnosti. Smatram to vrlo ružnim. Ne zbog političke korektnosti, nego zbog čovječnosti. Poštovati drugoga čovjeka je temelj ljudskosti. I većina ljudi će se složiti s tim: da ne žele vrijeđati druge kao što ne žele da drugi vrijeđaju njih. Kao kršćanin nikada se ne bih izrugivao s onim što je sveto muslimanu, Židovu, budistu, hindusu, nikomu, ni Aboridžinu koji poštuje duhove predaka i ima svoje običaje. U svakoj ljudskoj kulturi i civilizaciji postoji napetost između svetog i profanog, ali se uvijek znalo gdje su granice između sakralnog i blasfemičnog. U društvu gdje se takve granice prestanu poštovati, k tomu još u ime sloboda izražavanja, dolazi do napetosti koje mogu rezultirati nemirima i nasiljem.
Kad neki satiričari kažu da nema svetinja, onda ih nema za njih. To ne znači da ih nema za druge. Kad političari kažu da je sloboda govora svetinja, onda dolaze u kontradikciju sa satiričarima. Zapravo, svi su u jednom zatvorenom krugu kontradikcije, jer brane pravo da se druge vrijeđa bez ikakvih ograda. Logički bi došli do konkluzije da je vrijeđanje kao sloboda govora svetinja. Svetinja je da nema svetinja – tako glasi taj paradoksalni aksiom. Tko se s tim može složiti? Ljudi različitih kultura različito shvaćaju uvrede i drukčije doživljavaju nešto što je sloboda za jednoga, a uvreda za drugoga. Jednako tako različito i reagiraju na uvrede. U nekim kulturama ljudi su vrlo afektivni, spremni su ubiti ako im netko i majku opsuje. Razuman čovjek sasvim sigurno će pripaziti kako se u takvoj sredini odnosi prema običajima ljudi. Može misliti da je to primitivno, ali mora računati s takvom realnošću.
Kad se dogodi veliko zlo kao što je pokolj u Parizu, onda društvo reagira samoobrambeno, homogenzirajući se i solidarizirajući. Podiže svoj prosvjed protiv bezumnog terora, brani svoj stil života, svoju kulturu, svoja načela. Kad se prebrodi prvi šok i kad se emocije slegnu, razuman čovjek počinje analizirati uzroke i posljedice. Gdje je i u kom trenutku pošlo po zlu? Što nam se događa i zašto? I hoće li se sve ponoviti na drugom mjestu? Cijeli zapadni svijet mobilizira se oko podrške satiričkom listu „Charlie Hebdo”. No jedna stvar je zbunjujuća: zašto se izražavanje pijeteta prema žrtvama jednog satiričkog časopisa poistovjećuje s podržavanjem njegovih ekstremno lijevih ideja i načela da nema svetinja? Kad kao novinar pokazujem sućut i suosjećanje zbog poginulih, odnosno, na radnom mjestu okrutno smaknutih kolega, onda to ne znači da bih trebao podržati ono što „Charlie Hebdo” promovira svojom uređivačkom politikom niz godina. Ako nema svetinja, onda je i ideja tog lista kao svjesno blasfemičnog, i kao njegov anarhoidni lijevi fundamentalizam, podložna ozbiljnoj analizi i preispitivanju. A jedno od bolnih pitanja je: ako su njegovi urednici bili spremni i poginuti za svoje ideje, zašto je njihov rat perima protiv islamskog fundamentalizma morao uzeti kolateralne žrtve, mlade ljude u košer dućanu, policajce i policajku? Zašto je njihov rat postao i naš rat? Je li razumno nakon svega ponovno provocirati muslimanski svijet i je li civilizirano da država nema mehanizama da postavi granice satiri kao pravu na vrijeđanje? Ako se time ograničava sloboda govora, onda treba ukinuti sve antidiskriminacijske zakone. Zbog čega oni postoje? Zato da se neke smije, a neke ne smije vrijeđati?
Kad sam vidio naslovnice „Charlie Hebdoa” koje su najgora blasfemija protiv Svetog Trojstva, Majke Božje i Isusa, bio sam šokiran njihovom perveznošću i niskošću. Naravno da zbog toga nitko ne smije izgubiti život niti smatram da netko treba biti progonjen. Ali držim da moraju postojati granice satire u odnosu na sakralno, u odnosu na vjerske, nacionalne i ostale osjećaje ljudi. Nije ih lako odrediti zakonom (zabrane su kontraproduktivne, bilo bi još gore), no zato je tu bitno društvo, njegova svijest i odgajanje, vježbanje savjesti. Društvo koje odbacuje Boga, teško može zadržati osjećaj empatije prema drugomu, a u to zasigurno spada i poštovanje onoga što je drugima sveto. Parola da ništa nije sveto nosi u sebi nešto demonsko. Prije svega je čista laž, jer svaki čovjek nosi u sebi nešto što mu je sveto. I svatko ima nekog bliskog ili nešto blisko što ne bi želio da mu itko povrijedi. Ako ništa nije sveto, je li onda sve dopušteno?
Tekst: Zoran Vukman
(odabrao: Ante Vukadin Ćipa)