ŠTO JE RELIGIJA A ŠTO VJERA I KONFESIJA?

objavljeno u: S VRHA GRUDE | 0

       Nedavno me jedan jezični čistunac oštro prekori što sam upotrijebio riječ religija a ne, po njegovu mišljenju, njezinu hrvatsku istoznačnicu riječ vjera. Premda semantika nije predmet pravopisni, hrvatski pravopisni priručnik (Babić-Finka-Moguš, ŠK, Zagreb,1994.) terminološku trijadu religija-konfesija-vjera (lat. religio, confessio, fides  ) svodi na jedan član, na termin vjera, čime se potire značenjska posebnost tih sličnoznačnica. Katkad se, u istoj stručnoj ediciji, obično povijesnoj, upotrebljava čas prvi, čas treći član te trijade, kao da je riječ o stilskom izboru. Stoga nam je u ovom članku razložno pokazati da nije riječ o istoznačnicama već o sličnoznačnicama, koje se u stručnu i znanstvenu tekstu ne smiju miješati ni one ni njihove izvedenice(religijski, religiozan ; konfesijski, konfesionalan; vjerski ).

         Pritom valja razlikovati terminološku razinu od općejezične. U religijskom nazivlju i strukama koje se bave religijskom pojavom to nisu istoznačnice i ne mogu se zamjenjivati, izuzevši donekle dubletu konfesija /vjeroispovijest.Na širem jezičnom području, izvanterminološkome, te su riječi dijelom istoznačnice a dijelom nisu; značenje im se proširuje i sužava, vežući se, prema potrebi, u različne, više ili manje ustaljene sintagme i izričaje.

          Razmotrimo najprije terminološko značenje navedenih riječi. Religija je – uzmemo li jednu od mogućih definicija – „društvena ustanova čije članove ujedinjuje (1) skup obreda i obrazaca, (2) vjerovanje u apsolutnu vrijednost s kojom ništa nije mjerljivo te (3) odnos između duše i nadljudske duhovne sile, koja može biti rasplinuta (animizam i panteizam), mnogostruka (politeizam) i jedincata (monoteizam).“ Riječ vjera odnosi se samo na sadržaj pod br. 2 i dijelom 3, a ona može biti osoban stav ili stav zajednice izražen iskazom ili obrascem.U prvom slučaju – uzmemo li ovdje u obzir kršćansku religiju – riječ je o jednoj od tri bogoslovne kreposti (vjera, nada i ljubav).U drugom slučaju – osobito kad religijska zajednica za svoje članove normira i formulira religijske sadržaje, riječ je o ispovijesti vjere, o vjeroispovijesti ili konfesiji. Pritom naziv konfesija ima dva značenja:1.ukupnost normi i načela neke religijske zajednice; 2. samu tu religijsku zajednicu (crkvu) koja je nositelj tih normi i načela (katolicizam, pravoslavlje, protestantizam, monofizitizam i nestorijanstvo). Protestantizam se, zbog subjektivnosti, razgranao u više vjeroispovjednih denominacija (luteranstvo, kalvinizam, baptizam, anglikanizam …).

          U povijesti kršćanstva nastalo je više takvih ispovijesti vjere, sažetih i normiranih iskaza za konkretnu zajednicu. Tako je u antičko doba nastalo Nicejsko-carigradsko vjerovanje a u doba reformacije Augsburška vjeroispovijest (Confessio Augustana) i kalvinistička Francuska vjeroispovijest (Confessio Gallicana). Kad Luther kaže da se čovjek spašava „samo vjerom“(sola fide), on religiji (ustanova, hijerarhija, obred, djela … ) suprotstavlja čovjekov unutrašnji osobni stav povjerenja (fiducia) pa se te dvije riječi tu ne mogu nikako zamjenjivati. Slično je kad neki suvremeni teolozi kažu da kršćanstvo nije religija nego vjera. Kad bismo u tom iskazu riječ religija zamijenili riječju vjera, dobili bismo besmislenu tautologiju:“kršćanstvo nije vjera nego vjera“!

          Dakle, pojednostavljeno rečeno, na terminološkoj razini riječ religija označuje ustanovu, riječ vjera unutarnji stav osobe ili zajednice prema božanskome ili svetome, a riječ konfesija verbalni iskaz, formulaciju tog stava (vjeroispovijest) i pojedinačnu religijsku zajednicu koja ga zastupa (crkvu ili konfesiju). Na tu distinkciju upućuju i ustaljene sintagme: religijska antropologija, religijska činjenica, religijska ekologija, religijska etnologija, religijska fenomenologija, religijska filozofija /filozofija religije, religijska hermeneutika, religijska psihologija/psihologija religije, religijska sociologija/sociologija religije, religijska teologija/teologija religije, religijska tolerancija, religijski pluralizam, religijski simboli, religiologija; religiozna filozofija, religiozna književnost, religiozni anarhizam, religiozno iskustvo, religioznost; religiologija, religiolog, religiološki. Izvan terminološke upotrebe četiri se navedene riječi često upotrebljavaju kao istoznačnice (kršćanska religija, kršćanska vjera, kršćanska vjeroispovijest, kršćanska konfesija … ). U sintagmama i izričajima, više ili manje ustaljenima, susreće se veliko isprepletanje tih četiriju riječi i njihovih izvedenica: vjerska škola, državna religija, religiozna vjera, svjetovna religija …

Iz (još) neobjavljene knjige “Jezične nedoumice i stranputice” pok. Marka Kovačevića

odabrao Ante Šarac