Sjećanja su moja živa kad te čujem da se smiješ
i zadrhtiš od ushita i zatitraš u grudima.
Svo djetinjstvo tamo stane, sva se tuga tamo skrije.
Da me netko samo pita,
što je ljepše mome duhu,
mome oku, mome uhu…
Il’ bogatstva cijelog svijeta,
glazba tiha umiljata,
riječi mudre iz starine…
Il’ da još jednom tebe vidim ozarenu,
dok se smiješ?
Reko bi’ mu samo ovo:
sva bogatstva i sva glazba, riječi mudre iz starine…,
primamljivo sve je, lijepo,
ali meni nedostatno.
Duša moja lijeka traži, moje srce mira ište,
da se skrijem, da se smirim na grudima,
pored srca za mene što kuca.
U djetinjstvo da se vratim,
u naručju da se skrasim i zadrhtim i zatitram
kad te čujem da se smiješ,
u osmijehu lijeka tražim,
u osmijehu moje Majke!
Stipan Perković – Pipa
2015.