Kad je Ante konačno izišao iz zatočeništva i na Novu godinu 1960. pojavio na Radoševini, gdje je služena sveta misa i potom igralo kolo, pronašao je svoju odabranicu Ružu Vujević iz Omolja, koja ga je vjerno čekala 15 godina. Svjedoci kažu kako su plakali oboje, istovremeno od sreće i tuge, ali i svi okupljeni. Na žalost, nisu imali potomstvo ali ih čuvamo u svojim sjećanjima. Sjećamo se i njegove radosti što je dočekao obnovu hrvatske državnosti 90-ih godina prošloga stoljeća.
Brat David mu je poginuo u Drugom svjetskom ratu. Nije bio oženjen ali jedan dobri čovjek, koji nije iz Mandina Sela i nije mu ni u kakvom srodstvu, niti ga je poznavao uopće, uplatio je i podignut mu je križ na Groblju na Bilima (na slici prvi s lijeva). Sačuvana je uspomena na ovoga čovjeka jer je Antinom smrću ova kuća na žalost prestala postojati.
Osuđen sam na osamnaest godina zatvora u srpnju 1947. godine. Pet godina sam ja dobio što su kazali da sam odmah 1941. godine stupio u ustaše. Druga stvar za koju su me teretili bila je ta što me čovjek tužio da sam 1943. otišao na Kupres i Ravno kad je bila ona bitka s Crnogorcima. I za to sam dobio 5 godina, a ja sam 1942.godinu i polovicu 1943. proveo u Bobanovoj seoskoj miliciji u kojoj je tada bilo 300-tinjak Duvnjaka. Treća stvar za koju su me teretili bila je što sam bio s Mirkom Kapulicom – tri godine sam za to dobio. I na koncu teretili su me temeljem prijave Džinić Muharema da me s oplećanske gradine 1942. godine gledao kako sam zajedno s još dvojicom iz satnije ustaša zapucao od Perića kuća na njegova strica koji je gonio partizanima med u grad, te da je od te vatre poginuo. Znači, on je mene i još dvojicu između 200 ustaša poznao sa oplećanske gradine koja je od Perića kuća udaljena 3 kilometra. I za to, za takvu optužbu sam dobio još pet godina. Eto mojih osamnaest godina, za što sam ja odležao po zatvorima.
Na križnom putu
Pitaš me gdje sam dočekao završetak rata. Pa eto, došla je 1945.godina, a ja sam se povukao sa Svinjače prema Sarajevu i potom prema Zagrebu. Pored Zagreba smo prošli 10. svibnja 1945. Zagreb je već pao, već je bio pod partizanskom stražom. Mi smo se kretali dalje prema Dravogradu gdje su nas dočekali engleski avioni i tenkovi. Nismo mogli dalje. Naši su časnici otišli na pregovore i dogovoreno je da se predamo. Predali smo oružje, a nas su vratili, potrojili osam i osam kolona i pješice do Maribora. Partizanski generali i straža na konjima koji se kreću u kasu – određivali su nam tempo kretanja. Što god je bilo na nama, sve smo morali baciti. Gdje god se prekinula kolona pucali su, ubijali. Ako si se sagnuo da se napiješ vode, stradao si tu na mjestu. Na putu smo više trave i lišća pojeli nego netko danas kruha. U Mariboru su nas razvrstavali u dva, ona poznata, tragična reda. Dvije kapije, dva partizana. Jedan viče -domobrani desno-, a drugi -ustaše lijevo-.Onaj tko je razvrstan u red u kojem su bile ustaše, za tog se više nikada ništa nije čulo. Jedni su govorili da su odvedeni u Rusiju, drugi da su poubijani po šumama. To nitko ne zna. Eto, i moj je brat David bio u toj koloni. O njemu nikad ništa nisam čuo. Ni danas ne znam njegovu sudbinu. Stradao je, a ja sam ostao, otišao sam na desnu stranu. Našao sam se u koloni koja se kretala prema Slavonskoj Požegi. Tu nas je pristiglo oko 35 tisuća.
Dolazili su u Požegu naši Duvnjaci – Srbi i prepoznavali ljude. Koga su izveli iz kolone, nikad ga više nismo vidjeli. Tko se je sklonio, dobro je ostao. Iz Požege baciše me prema Sarajevu. Radili smo po Sokolcu, po selima prema Bijeljini. Bio sam u toj radnoj jedinici. Popravljali smo srpske kuće, sve do pred kraj jeseni 1945. godine. U to vrijeme odobriše nam da se javimo kućama, ako tko ima kome.
Oko 10. listopada 1945. ja se javim majci. I dok je stiglo pismo odmah su iz Duvna partizanske vlasti javile tko sam ja, što sam. Osnovali su oni nekakav odbor koji je bio zadužen za taj posao, a u odboru je bio Luka Bilanović i njemu slični. I eto tako, ja sam uhapšen kod Sokolca na Romaniji. Do tada nisu imali gotovo nikakve podatke o meni. Ja sam se na njihovim ispitivanjima snalazio kako sam znao. Odmah su me sproveli u Sarajevo, gdje sam noćio dvije noći, a potom put do Semizovca. Tu sam noć proveo u pasjoj kućici. –Ubacili me unutra i još postavili stražara sa šmajserom. Potom Travnik, gdje sam proveo dvije godine pod istragom. Nisu imali dokaza za presudu, dok se nisu pojavili svjedoci sa „dokazima“. Meni Srbin dolazi u Travnik, a nije ni pozvan kao svjedok, Mijo Bilanović zvani Mijat. I on na sudu svjedoči i kaže kako me dobro poznaje, kako sam ustaša od 1941. godine, a reče, čak, i gdje sam sve nosio ustaško znakovlje, pa je eto i njegov otac umro od moga zuluma, a Đorđe Bilanovića kćer poludjela. Eto kakve su to bile priče i svjedočenja. Nije bilo važno što jesi, a što nisi.
Za onu optužbu da ste bili u akciji na Kupresu.Je li to bila lažna optužba?
Laž, izmišljotina. Možeš ti reći na čovjeka ubijao si, klao si. Možeš lagati. Ja sam tako optužen, a bio sam vojnik· kao i svaki drugi. Ako je netko pucao na mene i ja sam pucao. Imao sam i pravo na to. Ja sam se kao dragovoljac polovicom 1943. u Imotskom prijavio u satniju Joze Dodiga, a zapovjednik bojne je bio general Šimić. Njegova pukovnija. Ma, ja sam kao dragovoljac rođen za Hrvatsku. Vratit ću se ja opet na onu -zatvorsku priču-. Dakle, osuđen sam u srpnju 1947. godine na osamnaest godina zatvora. Petnaest godina sam izdržao, a tri godine su mi kao -oprostili-. Pomilovan sam. U zatvor sam ušao kad sam imao 24 godine, a izišao sam s 39 godina. U zatvoru u Travniku preživjeli smo svega i svačega. Posebice oni koji su bili smješteni u „ustaško] sobi“. Osuđenike na smrt ubijali su nedaleko zatvora. Potom su vožen i u brdo gdje su ih zakapali. Nas bi, sutradan, izvodili da ribamo krvave hodnike i stepenice. Krvave od krvi naših mučenika. Tu sam sa sebe više ušiju skinuo nego što sam bio težak. Ako si radio bio si manje gladan od onih koji nisu, jer onaj tko je radio dobijao je pola kilograma kukuruze dnevno, a onaj tko nije 25 dekagrama. Ja sam radio i po 16 sati dnevno.
Optužba i zatvor
Nakon dvije godine prebačen sam u Zenicu gdje sam proveo četiri godine. U Zenici je bilo najgore, bila je najzlogasnija. Ona je prvi KP dom, drugi su kasnije osnovani- Foča, Stolac, tu su uvjeti bili nešto bolji. U Zenici je bilo samo osuđenika. Osuđenik do osuđenika. Ako si dobio, slučajno, paket dragocjeniji ti je bio ona] karton od sadržaja paketa. Jer, karton je služio kao ležaj. Prostrt na beton služio je svrsi. U jednoj prostoriji nas 250 i kartoni kao ležajevi. Ništa drugo i ništa više. Sedam mjeseci proveo sam u samicama tzv. zeničke staklare. Tu je bilo očajno. Bili su u tim samicama i naši fratri – fra Mijo Čuić, don Ilija Rezo. Kasnije je bio i fra Ferdo Vlašić, a i mnogi drugi su kroz njezine ćelije prošli. Užas je to bio. Bio sam čovjek siromašak, nikoga nisam imao kod kuće nego staru majku.
Nisam imao nikoga da mi pošalje paket, novac … Svejedno sam se držao one svoje devize – ako ti netko nešto i ponudi, ali ako mu ne vjeruješ, ako ti nije po volji, ništa od njega ne uzimaj. Bilo je tu i naših ljudi, već sam rekao. Njima sam vjerovao kao fra Miji Čuiću, pa Križanu Letica, Jozi Bagariću, Jakovu Galiću. Bilo nas je … Jakov Galić je bio prvi muž od moje sadašnje supruge. U Zenici sam Izučio stolarski zanat, ja i Mirko Tomas. Nakon Zenice slijedili su kazamati Foče, Prijedora, Brčkog, Tuzle …
I tako sam ja koncem 1959. i početkom 1960. dočekao u Tuzli vijest o uvjetnom puštanju. Izašao sam iz zatvora i počeo raditi po selima, po kućama. Zidao i sebi i drugima. Žena i ja smo se trudili da nešto postignemo, kao i ostali ljudi. Djece nismo imali. Žena mi umrla, pokoj joj duši, 1991.godine. Ja sam ostao sam i silom prilika našao „ovo nešto babe“. Nisam više sam, hvala Bogu. Nemamo nikakvih primanja, jer nikad nisam radio u državnoj firmi. Ali, ja volim što danas mogu reći što je meni na srcu nego sve kune Tuđmanove. Ništa više.
Izvor: TRN, 29. 08. 1995.


