STIPAN PERKOVIĆ – PIPA: Narod nade

objavljeno u: SLIKE | 0

Bože, izusti ime moje!

Znam, Ti, kada govoriš jednomu, govoriš narodu;

kada govoriš narodu, govoriš jednomu;

razgovaraj sa mnom kao da sam Izabrani Tvoj.

Reci, što sam u Tvojim očima – ja i ovaj narod na umoru?

Tko samo od onih nedostojnih kojih si se spomenuo u svojim pismima?

Spomeni se i nas, Bože, mene i ovog naroda izgubljenog.

Spomeni se ovog stada bez pastira rastjeranog po svom svijetu;

pogledaj, striže ga tko stigne i kolje komu se prohtije…

 

Smiluj se Bože, uzmi nas u zaštitu i stavi na ramena – k’o križ.

Zar ne vidiš da sam janje izgubljeno,

Bježim i od sebe i od Tebe i od dušmana svojih

dok se ne zapnem u oštroj drači zarobljen

i imena Tvoga dok se ne spomenem;

a što činim, znaj, da činim u neznanju.

A moj bijeg – tražnje je, ništa više, znaš, da se uzdam se u Tebe

i nadam se preko svake nade.

 

Nisam li onda slika Abrahama, oca vjere – sluge Tvoga?

Sanjam, obećao si mi snagu i slavu među svim narodima

i potomstvo što se prebrojati ne može.

A ja, lutam po bespućima svijeta bez igdje ičega, bez igdje ikoga

uvenuo, bliže sam zemlji nego nebu, i kada te spomenem,

smiju mi se krajičkom usana kao što se Sara Tebi smijala…

A ja Vjerujem da sam Izabran i znam, čuo sam Tvoj glas,

i na umoru se nadam slavi, i mrtav, kada me budu spuštali u grob,

živjet ću u Tebi i umrijeti neću nikada…

 

Reci, da li sam Jakov – izabrani sin?

Sanjam otvoreno nebo, a spavam na hladnu kamenu;

Blagoslovljen, a progonjen.

Vidim što ne postoji u ljudskim očima

i penjem se stubama kojih nema

i tražim obećano, i u dvojbi, u kušnji, podići ću ruku na Anđela Božjeg, ako treba!

Shrvan od snova, do iznemoglosti,

završit ću u prašini, u blatu,

prisiljen služiti gospodarima svijeta,

ali snove, glas savjesti, zov izabranosti, nitko mi uzeti ne može…

 

Jesam li David, Pastir i Kralj?

Zar nisam izišao pred Golijata i borio se, ne jednom, kada se nitko usudio nije?

Kraljevi zemaljski i knezovi gledali su i trgovali,

i čudili se, i pitali: Odakle mu snaga?

A  ja znam i Ti znaš: nijedna sila ne može pobijediti Boga živoga,

niti se riječ Tvoja ušutkati da.

Pogledaj me danas, bez kraljevstva i bez vojske,

bez prijestolja i bez krune, tek blijedi spomen slave pradjedova…

 

Jesam li, možda, Ivan – Prorok?

Krstim, a trebam krštenje,

vičem, a glasa mi nitko ne sluša.

Govorim o Bogu; oni siti – ja gladan i žedan, prosjak ubogi…

Poravnajte putove Gospodinu!,

vičem u pustinji, a pustinja šuti, samo jeka moga glasa ječi…

 

Ili sam onaj drugi Ivan?

Onaj ljubljeni učenik Gospodinov, koga je Gospodin ljubi,

onaj što stoji na Golgoti, pod Križem, zajedno s Majkom Gospodinovom,

muku Gospodnju gleda – gleda Boga pribijena na križ.

Sluša vapaje, sluša, kako zapomaže poniženi Bog…

i kada se nebo spustilo na zemlju i tama se uvukla u srca ljudska,

i kada se zemlja tresla i zidine hramske pucale,

i kada je Petar zatajio Krista…,

Ivan je ostao uz mrtva Boga,

privija ga, u mračan grob ga liježe i nada se

jer u mrtvom vidi živa,

u njemu molba, obećanje, glas Gospodnji:

Ženo!, evo Ti Sina!

Sine!, evo ti Majke!

 

LJUBLJENI MOJ NARODE HRVATSKI,

VI STE NAROD NADE,

Narod Izabrani!

 

                                                                      Stipan Perković – Pipa

                                                                      09.5.2019.

Odgovori