Za vršidbu, najvažniji posao na selu kada se sabiru dragocjeni plodovi rada: žito od kojeg su naše bake i mame pravile kruh naš svagdanji, pripremalo se danima. Čistila su se okna za spremanje žita, odlazilo u šumu i vraćalo sa velikim brimenima grabovih grana od kojih su izrađivane duge metle za metenje žita po guvnu. Grabove grane bi se slagale i čvrsto stezale gužvama od lužine. Napravljene metle odnosile su se u potok, potapale u vodu gdje su ostajale nekoliko dana. Nije se dogodilo da je netko ukrao te gotove metle. Taj rad se poštovao i nekako držao svetim.
Osim metala zanavljalo bi se svake godine i ratilo: vile – kratke i duge, grablje – za žito rjeđe, za planinsko sijeno i rad oko guva i pljeve sa gušćim zupcima. Posebno se vodilo računa da su lopate za vijanje pljeve i žita lake i pogodne za vijanje.
Bilo je susjeda koji i nisu baš bili vrijedni u pribavljanju ratila, te su uvijek nešto posuđivali od susjeda. Priča o Slavku i Prljuši govori o tomu.
Slavko je jednog ljetnog dana sjedio u svojoj magazi i dorađivao izradbu jednih vila. Dolazi Prljuša: „Striče, hvaljen Isus“. „Vazda budi“ promrmljao je Slavko, ne podižući glavu. Slavko je i dalje nešto radio, a Prljuša je nemirno stajao pored njega. „Striče, bolan ne pitaš me,što sam došao“. Opet šutnja i Slavko progovara: „Znam ‘brte, došao si nešto pitati, a ja ti neću dati“. „Bolan Striče, kako mi nećeš dati. Slomio sam vile, palo mi žito, a nemam drugih vila. ‘Imaš li ti da mi daš“. „Hm, hm, ima evo složenih nekoliko, ali ne dam tebi. Zimus sam ti govorio, ajde bolan Ilija sa mnom u šumu da donesemo koji taslak za ratilo. Ti si govorio da nećeš i da sam ja budala koji uvijek nešto radi. Govorio sam ti kako će doći lito i tribat će ratila. Nisi me poslušao. Ja sam išao u šumu i napravio sebi dosta ratila. Vidiš sada kako ti triba“. Opet je nastala šutnja. Prljuša se još uvijek dobro kontrolirao, jer trebao je vile, a sutra će trebati i još nešto drugo, Zna on to dobro. Na kraju: „Bolan striče, ‘oćeš mi dati vile“. „Hm, hm. Evo i dobro čuvaj. Pa opet na zimu kada te budem zvao u šumu reci kako nećeš i kako sam ja budala“.
Slavko je i dalje svake zime odlazio u šumu po taslake od kojih je izrađivao vile, grablje, lopate i štošta drugo, a Prljuša svakog ljeta dolazio Slavku i pitao nešto od ratila. Ostao je nepopravljiv. Pokoj vječni obojici.
Vrći žito tražilo je velikog umijeća. Trebalo je sabrati svako zrno žita, a istovremeno čuvati slamu da bude cijela i meka. Radi toga vrlo se u ranim jutarnjim satima. Već od ponoći se čulo kako susjedi tjeraju konje. Neki drugi su čuli i govorili kako je rano nasadio, kako će od jutra moći nasaditi još jedan vršaj. I bivalo je tako. Već od ponoći selom se razlijaglo duboko, a glasno tjeranje konja: hija, dorate, kraju, ajde, hej, hej. . . . Ponegdje se čula i pjesma. Uvijek je netko od mlađih tjerao konje držeći se za stožinu ili blizu nje. Morao je paziti da se ne zaplete u uže koje je konje vodilo do kraja guvna i opet vraćalo stožini. Netko je stajao uz vršaj i povremeno nabacivao raspršeno žito. Vršaj (žito) je trebalo prevrnuti i pretresati više puta kako bi se izvrlo što bolje i svako zrno spalo na dno – na guvno. Na kraju stariji i iskusniji bi prosuđivali kada je izvršeno i kada se slama počela plaviti (skidati) sa vrha , a onda bi se slama pažljivo vadila sve do plive. Pliva bi se grabljama nazubala, konji proletali još kratko i žito bi se trznilo kako ne bi bilo brkato. Nakon što bi se pažljivo pokupila posve sitna slama, pliva sa žitom bi se zgrtala prema stožini.
Napokon je nasred guvna, uz stožinu stajala poveća ‘rpa plive, sitne slame u kojoj su dragocjeni plodovi žita. Uz pogodan vjetar, zapadnjak-posunčak kako su ga zvali, počelo je pribacivanje pljeve. Iskusni muškarci lopatama su prema vjetru visoko izbacivali pljevu sa žitom. Vjetar je odvajao žito od pljeve. Dosta brzo na guvnu je rasla ‘rpa zlatnog zrnja. Žito bi se pribacilo još jedanput i u pravilu bilo bi dosta čisto. Za vrijeme pribacivanja (vijanja) plive žene su, ogrnute kabanicom (valjalo se zaštititi od plive i sitnog kamenja) umićale žito – sa ‘rpe žita pažljivo skidale komade plive, kamenčiće i po koju konjsku galebu.
Čisto žito sipalo bi se varićakom u vriće (po 50 – 60 kg) i odnosilo u magaze/podrume i spremalo u okna /koševi za žito/. Izvršena slama, sadjevena u naviljke, na ‘sinskim kocima/koljima’ bi se odnosila u pojatu i spremala za zimsku ishranu stoke. Guvno je moralo biti posve čisto i uredno: pripravno za novi vršaj.
Posljednji dan vršidbe nastojao se svečanije obilježiti. Trebalo je zahvaliti Bogu na plodovima, a čeljad počastiti za uloženio trud. Sve bi se spremalo na svoje mjesto: žito u okna, slama i pliva u pojatu, a ratilo u pojatu ili ona okna. Toga dana bio je običaj za ručak zaklati janje i dobro se pogostiti.
Čeljad (muška i ženska) potiho su odlazili na potok gdje bi se pošteno okupali i očistili od plive i prljavštine.
Opisani način vršidbe trajao je sve do sedamdesetih godina kada su u selo pristigao prvi kombajn. Sjećam se kako je Mice iznajmio od nekoga iz grada kombajn i uveo novi način kosidbe i vršidbe žita. Kasnije su to kratko obaljali i neki drugi iz sela.
Ubrzo će nestati i traktora i kombajna, jer se neće njive ni orati ni sijati. Mislilo se kako se ništa više ne isplati raditi na svojoj zemlji i svojoj livadi, niti u svojoj pojati i klanici. Ta pogubna i navika traje još i danas. Dao Bog da se naši mladi osvijeste i vide kako se od zemlje, livade i stoke – od rada može pristojno živjeti.
Priložene fotografije nastale su pod kraj šezdesetih godina 20. stoljeća:
Slika 1.
Vršidba je došla u fazu vađenja slame. Na slici su: naša mati Luca, naš otac Slavko, Draga i Frano. Malo dalje vidi se vršaj Jozin. Vidi se kako su i oni u tijeku vađenja slame.
Slika 2.
Današnja vršidba je pri kraju. Vaš Ćipa nosi / u sepetu/ slamu u pojatu.
Slika 3.
Pribacivanje/vijanje žita ‘rpe. Iza poveće ‘rpe pljeve i žita su: Dedo – Boško posmatra kako Jozo i Jokul lopatama viju žito. Jedna žena /Iva Jozina ?/ opgrnuta kabanicom izmiće žito.
Slika 4.
Čisto žito sipa se u vriće. Iva Rezo Jurina kleči i sipa žito u vriću koju drži Ljuba – Bika Boškova. Ova djevojčica koja ponosno stoji i posmatra je Ruža Slavkova. Posve blizu guvna vidi se Slavkov Putalj netom ispregnut iz kola. Na njemu se vidi komača.
Slika 5.
Ljuba – Bika Boškova nosi vriću žita . U zamićanju /podizanje vriće na leđa/ pomaže joj Iva Rezo – Jurina.
Slika 6.
Izvršena slama tovari se na konjska kola i dovozi se pred pojatu. Kola dije Slavko. Slamu na kola nabacuju Ruža i Frano.
Slika 7.
Na slici se vidi ‘gonjanje’ konja na vršaju. Kod stožine je Frano, iz daljine sve promatra Ivan – Iko. Htio bi i on pomoći. Misli on kako je to lako.
Tekst i foto: Ante Vukadin – Ćipa