Za njih smo na sijelima čuli:
imaju raspuštene kose duge,
duge košulje bijele.
Odnekud se pojave u docu,
za ruke se uhvate u kolo
pa se po ledini vrte
okol – uokolo,
poskakujući, pjevajući;
a onda netragom nestanu,
ali trag ostave…
Pa opet dođu. Neki ih viđali
i na Podinama. Po mjesečini.
Mi djeca: obnoć, u snovima…
Ante Šarac