S VRHA GRUDE: U povodu tužne 10-godišnjice smrti našega dragog dr. Ivana Šarca

objavljeno u: S VRHA GRUDE | 0

O Bože, kako vrijeme leti. Leti vrijeme strjelovito – u bezdan nepovrata! Upravo zbog toga brzog proleta može čovjek pamtiti i redovito pamti neke događaje koji su se zbili unatrag 50-tak godina, kao da je to bilo jučer. Ili možda i bolje, jer tada je čovjek bio mlađi, sve je upijao u sebe i to se na neki način zapečatilo u memoriju.

Tako se i sada živo sjećam svojih dolazaka preko ljeta u Mandino Selo polovicom šezdesetih prošloga stoljeća. Ivan je imao 4-5 godina. Iako su sva djeca u načelu znatiželjna, kod Ivana sam primjetio izrazitu znatiželju. Postavio bi se malo u koso i gleda te onim svojim okruglim okicama, ovjenčanim nekakvom crtom uokolo i po stoti put pita: „A kako, a di, a kada, a zašto?“ Badava odgovoriš, uvijek slijedi dodatno potpitanje!

Kada bih u rujnu polazio za Zagreb, on bi me zajedno s bratom Zdravkom otpratio negdje do zadruge. Ja bih rekao: – dosta dečki, sad idite kući. Oni bi se okrenuli, a ja bih zastao i gledao za njima. Odmicali su, gegajući se cik-cak, saginjali se prema tlu, baš kao što to sva djeca često čine, vazda zastajkujući ili trčeći. Shvatio sam da djeca ili ne znaju, ili ne mogu ići ujednačenim korakom. Uglavnom, malo bi me stegle emocije, bilo mi se teško rastati s njima nakon zajedničkog boravka od nekih mjesec dana.

Kasnije, kad sam stekao zvanje i zaposlio se i oženio, dolazio sam godišnje, ali nisam ostajao u Mandinu Selu duže od 5-6 dana. Ivan je kao i Zdravko bili gimnazijalci. Dobro su učili, posebno se Ivan isticao. Većina đaka po običaju s matematikom ima problema, dok je Ivan s lakoćom riješavao matematičke zadatke. Malo je poznato da je Ivan imao urođenu žicu za likovno izražavanje, slikao je i „kipario“ iz zabave, pa sam pomislio da bi mogao upisati likovnu akademiju. Ipak se opredijelio za medicinu koju je studirao u Splitu. Tada smo se viđali godišnje, ali na kraće vrijeme.

Po završetku medicine zapošljava se u Tomislavgradu – na radost roditelja. Ovo razdoblje: predratno, ratno i poslijeratno preskačem jer je o Ivanovim aktivnostima i karakteristikama nedavno biranim riječima govorio gosp. Kelava.

Po dolasku u Zagreb stalno smo se družili, stalno Jarunom kružili. Naše teme su, osim uobičajenih u vezi sa sportskim uspjesima hrvatskih reprezentacija iz svih sportova, bile religijske, filozofske i političke. On je bio zabrinut zbog nekih vidova ostvarivanja planova stvaranja novoga svjetskog poretka, igrama i namjerama masonerije. Ja sam žilavo branio stajalište da ne će uspjeti, da se raspadalo i rimsko carstvo, da države ne će nestati, da je to obični utopizam, makar sam svjestan opasnosti. Ukratko: Sotona ne će uspjeti ni na ovom svijetu, a nekmoli na onome.

I onda mi je pred kraj proljeća 2004. godine priopćio dijagnozu, taman nekoliko dana prije svadbe Jakina sina Ivana gdje je on bio predviđen za kuma. Naravno, osim njegove supruge Helene i mene nitko tada nije znao o čemu je riječ. Svadba je bila u hotelu Palace, u srcu Zagreba. Naravno, Ivan je bio na svadbi, bio je kum, veselio se i nazdravljao, pjevao i nitko ni u snu ne bi primjetio da je Ivan obolio od teške bolešćine. Međutim, oko sv. Ante operirao ga je dr. Dešković u Merkuru, njegov kolega, koji je operirao i oca mu Božu. Iza operacije se oporavljao, dobro je jeo i vratila mu se stara kilaža.

Dobro je izgledao gotovo godinu dana tj. do ljeta 2005. kada je počeo gubiti na težini, iako je, što je začuđujuće za tu vrstu bolesti, imao dobar apetit. Išli smo uokolo na roštilj, posebno je volio „kalju“ – kuhanu janjetinu s povrćem. Svakim danom ipak bio je nemoćniji, tako da je završio u bolnici u Dubravi kod dr. Kujundžića. Unatoč svemu, smireno je pričao o svemu, najčešće naglašavajući kako ni u kojem slučaju ne može biti gubitnik. Ako ostane živ, dobro. Ako ode, budući da zna da ide Kristu, opet izvrsno! To je govorio uvjerljivo, na osnovi unutarnjega temeljnog stajališta o životu i smrti. Moram reći da je to bilo dojmljivo i pomalo relaksirajuće za nas koji smo bili uz njega. Općenito, govorio je kao da nije riječ o njemu, nego o nekoj trećoj osobi.

I tako je došao 23. prosinca 2005. Oko 17 sati vraćao sam se sa službenog puta iz Bjelovara, pa sam navratio u bolnicu Dubrava. Zatekao sam suprugu Helenu, dr. Mariju Brajko i Zdravka kako mole. Ivan je bio u komi. Helena i Marija su otišle, a Zdravko i ja smo ostali. Ivan se najednom oko 19 sati probudio, pogledao oko sebe i sasvim bistro prepoznao nas dvojicu, ali nekako nije mogao razgovjetno razgovarati. Kako je Zdravko namjeravao još ostati kod njega, ustao sam da odem kući. Kad odjednom iznenada Ivan zaviče: „Di ćeš(?), vrati se!“ Ja se vratim njemu kod kreveta, stojim minutu-dvije, on gleda malo u mene, malo u Zdravka pa kaže: „Sad možete ići.“ To je bio Ivanov posljednji ovozemaljski pozdrav s nama dvojicom. Iza toga je ponovno utonuo u komu i narednog dana u noći otišao preko obale na drugu stranu.

Ponosan sam na bratića Ivana, na njegovu nepatvorenu vjeru u Svevišnjega. I počašćen činjenicom da se u pravo vrijeme probudio da svog brata Zdravka i strikana pozdravi na privremenom rastanku!

 

Strikan Ante