Za Drugoga svjetskog
rata i nakon njega
u naš zavičaj ušla je tuga,
zavukla se u srca majkā
i tamo savila gnijezdo.
I pod krov djece.
Nije stigla sama od sebe.
Sijahu je mrzitelji svega našega,
koseći kolonu naših očeva
različitim metcima i bodežima,
ostavljajući ih pokošene
na zemlji crnoj, krvavo crvenoj,
u jami tamnoj.
Svi su živi tad, uključujuć
i nas s godinom-dvije
pa i bebe u majčinoj utrobi
iz nekoga skrivenog kutka duše
vidjeli lica naših očeva
i čuli njihov krik…
Tekle su, tekle godine tužne
i naše su majke umrle s tugom.
U nama ostaše tragovi tuge,
nema nam druge, živjeti je s njom.
Još više s nadom da su očevi naši
ugledavši smrt u zao čas,
stigli zamoliti Krista za svoje duše spas…
…za njihove duše spas
dignimo k Bogu molitve glas.
Tekst: Ante Šarac