Sumnja vazda rađa sinove i stalno im daje isto ime – STRAH.
Strah češće zasijeca u tkivo duše nego oštri predmet u tijelo čovjeka.
Bolje je ostati bez glave nego cijeli život misliti da nosiš glavu u torbi.
Svaki strah trebalo bi svesti u visinu čela.
Strah i nije tako crn – često ljudsko lice oboji u crveno ili bijelo.
Nerijetko je čovjeka strah od pomisli na strah.
Čim padne noć, ustaje strah.
U strahu čovjek progleda – vidi i ono što ne postoji.
Sa strahom i ćelavcima kosa raste.
Dok mi uklanjamo male strahove, veliki nam iza leđa ruju.
Kad je strah u društvu s oprezom, onda nas više čuva nego rastura.
Kad čovjek pogleda strah ravno u oči, on se povijena repa povuče.
Kažu: – Nema mjesta strahu; kao da strah ima vremena za sjedenje.
Ne strahujte od smrti; i poslije nje ostat ćete živi!
Tekst: Ante Šarac
Foto: Ivica Šarac