Pred jednu zimu sedamdesetih godina, dakle prije puno vremena, Mate Parlov se protiv nekog dugorukog crnca u Americi borio za titulu svjetskog prvaka u poluteškoj kategoriji, a duel je prenošen izravno televiziji, no zbog razlike u vremenu tek iza ponoći.
Naš stric Stipe već tada je imao televizor pa nismo morali dalje iz komšiluka kako bismo navijali za Matu. Stigla je i Doma, naša susjeda i vatrena navijačica sportaša gromovske ljevice, te nas motivirala govoreći kako borbeni Imoćanin osim jake šaketine ima i junačko srce, te mu dugačke protivnikove ruke neće smetati.
Dok smo zauzimali mjesta na podu ispred malog aparata postavljenog na zelenom kredencu u dnevnom boravku stričeve kuće, začuo se zvuk traktora ispod murve. Nekoliko trenutaka kasnije daidža Iko, mamin stričević, banuo je na vrata i zovnuo našu mater, a njene oči se raširile od radosti kad ga je ugledala i čula:
„Ane, dotiro sam traktor drva da imate za zimu. Ajte mlađarijo, pomozite mi da istovarimo i složimo sve prija nego Mate počne boksati.“
I staro i mlado, i jako i nejako, svi smo se pokupili i u roku od petnaestak minuta ispred naše kuće posložili vranske bukve, koje smo sutradan pilali i cijepali. Kad je Mate nakon petnaest rundi proglašen pobjednikom dvoboja, daidža Iko se je izgubio na traktoru i zaputio do Lipe, da se malo naspava prije nego opet ode u Vran, gdje je radio kao šumar.
Ujak Iko, kojega po prezimenu Šoljić i zbog niskog rasta prozvaše „Šolješkom“, ljudina dugačkih brkova i obrva, hercegovačkog naglaska i dobre naravi, radio je i radi još uvijek svakakve poslove. Nikada nije imao veliku plaću, često nikakvu, ali je u svemu uspio jer se nije plašio znoja i žuljeva.
Nekoliko godina nakon Matina trijumfa Šolješko u zasoeku Krivodolu u selu Lipi na brzinu morao je napraviti kuću za sebe, svoju Miru i njihovih četvero djece – Miljanu, Angelu, Berislava i Radoslava. Našlo se puno majstora koji su gurali taćke, izlijevali ploču i postavljali šalunge da obitelj prije zime može useliti barem u jednu sobu. U međuvremenu je kuća izrasla, ima puno više soba od jedne, i cijela čata unuka koji ih svojom vikom ispunjavaju, dok Iko i Mira i dalje rade.
Šolješko je doduše već u mirovini, ima i lijepi broj godina, ali i veliku štalu s puno krava, koju je opremio po zapadnim standardima. Zahvaljujući modernoj tehnici treba samo uključiti stroj za muženje, kontrolirati mlijeko, nahraniti životinje, počistiti štalu i planirati posao pa to Iko i Mira dvoje skupa s Berom, Berinom ženom i Radom svakodnevno obavljaju. Zaposlili su i čobana, čovjeka iz Bosne, koji krave izgoni na pašu i zarađuje tako za sebe i svoju obitelj.
Kad smo prije nekoliko godina razgledali njegovu veliku štalu, na koju je s razlogom ponosan, reče mi Iko:
„Tražio sam po Duvnu čobana. Plaća je bolja nego da radi u prodavnici, ali niko neće u čobane. Sve se pogospodilo.“
U to vrijeme neki dosjetljivi menadžeri planirali su usrećiti pola Duvna i otvoriti rudnik i termoelektranu nasred polja, koja bi tamo radila tridesetak godina i nakon toga bila zatvorena. Četiri sela bila bi uništena, pola polja bi nestalo, a osnova za život malih seljačkih imanja zauvijek uništena.
Netko bi doduše dobio besplatnu struju, netko proviziju, a oni bez beze nogu u guzicu i malu odštetu za izgubljeni zavičaj. Nisu se međutim ljudi dali prevariti, pa su izračunali da pet domaćinstava poput Ikina u roku od trideset godina ostvare više za Duvnjake nego bi cijela termoelektrana i rupetina na polju za vrijeme svoga trajanja koristile narodu. Zahvaljujući angažiranju i razmišljanju nekoliko idealista spriječena je katarstrofa, a Iki i njegovim nasljednicima, isto kao i svim Duvnjacima koji se bave stočarstvom ili to planiraju, omogućena egzistencija.
Veliku promjenu i poboljšanje standarda Ikine obitelji omogućio je daidža svojim odlaskom u Austriju. Prije izbijanja rata u našem kraju prestale su raditi skoro sve firme, kojih ionako nije bilo previše – tržište se raspalo, narod se uplašio, a valjalo je od nečega živjeti, pa se Iko – skupa s Tomislavom Mijinim, Mićom Šarcem iz donjeg kraja i Milanom Romića – zaputio autobusom u nepoznato.
Prije polaska na put nazvali su me da dođem po njih, našto sam se iz Graza zaputio u glavni austrijski grad.
Već su me čekali na Južnom kolodvoru, promrzli i ljuti da kasnim i da sam se izgubio u velikom gradu, Tomo je pušio desetu cigaretu zaredom i psovao partiju, Mićo se kao i uvijek nečemu smijao, Iko se obradovao kad je vidio da se gegam prema njima, a Milan odmah preuzeo inicijativu govoreći:
„Da ne bi dugo tražili izlaz iz grada ja ću ti sve pokazat. Bio sam u Beču ima deset godina i još sve znam.“
Meni je laknulo jer nisam bio baš iskusan vozač te smo posjedali u moju raspalu askonu koja je se nagela na lijevu stranu na kojoj je stolovao glavati Mićo, pa nije bilo baš jednostavno motati volanom.
Čim bismo stigli na neko veliko križanje – pet traka lijevo a pet desno – Milan bi se sjetio da stojimo sasvim krivo, pa bih morao okretati, vraćati i prebacivati se u pravu traku za skretanje. Tako smo kružili sat vremena, uvijek negdje ispod gradskog auto-puta, a nikako do njega. Milan je za svaku kuću imao po jednu priču – tu je sreo Matu Galića, tamo je Stanko Banov kupio stan, preko puta je gostionoca u kojoj ima sisata pevaljka, a iza nas je nogometno igralište na kojemu je Begović zabio tri gola u deset minuta – ali bi uvijek zaboravio gdje treba skrenuti, sve dok Mići nije dodijalo, da bi na jednom semaforu odbrusio:
„Sad vozim ja, a vas dvojica šutite inače nećemo do sutra izać iz grada.“
Zahvaljujući Mići dočepali smo se Graza. Drugoga jutra sam ih odvezao kod nekog građevinskog mešetara koji im je ponudio posao. Milan je kratko ostao u firmi, Mićo i Tomislav su se po izbijanju rata zaputili u Duvno, a Iko, čija obitelj je cijelo vrijeme živjela u Krivodolu, našao je drugoga poslodavca i tamo ostao do umirovljenja.
Brzo su nadležni prepoznali da je šteta dobroga majstora poslati na gips, pa su mu redovito dodjeljivali poslove na kojima treba puno živaca i preciznosti, te bi se Iko danima zabavljao time da svaki kamen i dimenzijama, i izgledom, i stabilnošću odgovara u određenu rupu. On je bio zadovoljan jer je redovito primao plaću, Mira je bila zadovoljna jer joj nije puno dosađivao a redovito slao pare, šef je bio zadovoljan jer je imao pouzdanoga radnika, a i Miljana i Angela su se obradovale, jer su i njih dvije kasnije došle u Austriju gdje i sada rade i žive.
Ike sam se sjetio nedavno, ugledavši sliku njegove stare folcike – auta u kojem putovao od Lipe do grada, vozikao svoju obitelj, uvijek nešto popravljao i podmazivao, pa je ono i dan-danas u voznom stanju – skoro ista kao Šolješko, samo s puno manje kilometara u gumama nego daidža u nogama.
Ali to je posebna priča.
Blago Vukadin
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.