ZOV ZAVIČAJA
U udaljenom gradu zastane me zov zavičaja moga.
Suze ne teku, talože se. Zavičaj je tišina. Stane u jednu poru. Toči suzu, suzu samotnu, razoreni suhozid nad prašnjavom, raspucalom njivom crveničnom, ispečenom suncem podnevnim. Zaleglo je i požutjelo raslinje od suhoće.
Njive, bremenite sagorjrlim korovom, pružile se kao lijene jalove kobile, čekajući kop duboki za duvenjak….
Smilje, mirisima se smije, usnula gora plazi lišćem sparušenim za kišnom kapi, a zrak usijano treperi s taktom pjesme nadmenog cvrčkova pjeva. I zvono s kapelice zvecka za praznu molitvu….
Tuli tišina prazninom doma moga, miris suhog duhana opija nosnice, budi me eho majčina zova pa me miluje svijetla zraka raspuklinom nakrivljenog krova, propuh tišine zavija razbijenim oknima i srušenim otvorenim vratima…
Zaborav se vratio probuđenim stazama, koje su uže, a stara jabuka, murva i podivljala odrina još rađaju uspomene.
Nekad sam otišla, ali ostali mirisi i zvuci, dokaz su da negdje postoji komad zemlje – dom moj u zavičaju – koji izgovara moje ime bez pogovora i oklijevanja. Eho su mojih zora, majčina glasa, vječni mirisi u vrelim podnevima i burevnim noćima…
Zavičaj nije samo selo rodno pod nebom, tišina je ta koja me grli kad sklopim oči u daljnjem vremenu i mjestu kraj razozorenog suhozida života.
16. veljače 2026.
Radica Leko