Izjava o nedavnoj kontroverzi koja uključuje Daliju Orešković i naslijeđe Jean-Michela Nicoliera
U trenucima poput ovoga, riječi se moraju birati s pažnjom. One leže na sjećanjima koja nisu apstraktna, nego su plaćena krvlju – na ulicama Vukovara, u slavonskim poljima i na bezbrojnim mjestima gdje je hrvatska sloboda ispisana onima koji su stajali onda kada je stajanje značilo smrt.
Jean-Michel Nicolier bio je jedan od njih.
Nije rođen ovdje, ali je ovdje umro, vjerujući da pravo naroda na slobodu nije lokalna, nego univerzalna stvar. U tom uvjerenju pristupio je redovima branitelja i zbog toga je odveden od nas u Ovčari. Njegova žrtva pripada duši Hrvatske.
Kad su Sjedinjene Američke Države vodile rat za neovisnost, nisu bile same.
Francuska je poslala svoje brodove, svoje zlato i – što je najvažnije – svoje sinove. Ljudi poput markiza de Lafayettea napustili su udobnost Versaillesa da bi se borili i krvarili za republiku koja nije bila njihova. Američka nacija to nikada nije zaboravila. Njegovo ime zapisano je u mramoru i sjećanju – ne u kontroverzi.
Zamislimo sada, dva stoljeća kasnije, da član Kongresa SAD-a „lajka” objavu koja ismijava Lafayetta kao plaćenika ili preispituje njegove motive prelaska Atlantika. To se ne bi smatralo samo lošim ukusom – bilo bi nezamislivo. Ne bi bilo rasprave o tome je li to „samo lajk”. Uslijedila bi isprika, položen bi bio vijenac i potvrđeno poštovanje prema idealima koji su te ljude povezivali.
Hrvatska dužnost prema Jean-Michelu Nicolieru – i prema preživjelimmeđunarodnim dragovoljcima, od kojih su mnogi nakon 1995. Hrvatsku učinili svojim trajnim domom – nije ništa manja.
Vrijeme je možda kraće – trideset i četiri godine umjesto dvjesto – ali moralna udaljenost između ravnodušnosti i zahvalnosti ostaje ista.
Nije došao radi novca, ni zbog povlastica, nego zato što je vjerovao da narod pod opsadom zaslužuje pravo na slobodu. Njegova plaća – sto maraka mjesečno – držala ga je na životu, ali ga nije obogatila. Bila je to borba za preživljavanje, ne zarada.
Kad je izvučen iz bolnice i pogubljen, a njegovi mučeni ostaci ostali skriveni više od tri desetljeća, postao je ne samo dragovoljac, nego i dio temelja na kojem je izgrađena hrvatska demokracija.
Zato, kada izabrani predstavnik te demokracije govori ili djeluje na način koji umanjuje njegovo ime, to nije tek politička pogreška. To je izdaja same slobode koju njegovo mjesto simbolizira. Svaki saborski zastupnik sjedi u dvorani koju su ljudi poput Jeana – i mnogi drugi – platili vlastitim životima.
Nije važno što je on bio Francuz, a ja Hrvat po krvi, Australac po rođenju – borili smo se pod istom zastavom: jedan iz uvjerenja, drugi iz baštine. Gelerski komadi nisu tražili putovnice, granate nisu provjeravale podrijetlo.
Stajali smo rame uz rame, povezani vjerom da Hrvatska ima pravo postojati.
Zato ponovno pitam: je li uvreda francuzu koji je dao život za Hrvatsku išta drugačija od one upućene Hrvatu koji se vratio iz daleka da je brani?
Žrtva nema nacionalnost. Ima samo svrhu.
Zbog toga svaki čin koji ga umanjuje — čak i nenamjerno, čak i „samo lajk” na društvenim mrežama — duboko i bolno pogađa one koji se sjećaju. Javne osobe mogu tvrditi da nisu imale namjeru uvrijediti, ali namjera ne ublažava dojam. U zemlji koja još nosi svoje ožiljke, dojam često postaje stvarnost u srcima ljudi.
U pitanjima nacionalnog sjećanja, suzdržanost i poštovanje moraju voditi svaki javni čin. Branitelji ove zemlje nisu političko biračko tijelo; oni su moralna baština. Ne mogu se spominjati u istom dahu s dnevnom politikom.
Kao netko tko je također došao iz inozemstva da stane uz Hrvate u njihovom najtežem času, osjetio sam vezu bratstva koja nadilazi nacionalnost. Došli smo jer smo u hrvatskoj borbi vidjeli odraz vlastite ljudskosti — crtu između tiranije i slobode, između šutnje i preživljavanja. Nazvati ikoga od onih koji su pali, i one koji su preživjeli taj apokaliptični pakao, „plaćenikom” nije samo pogrešno; to je nerazumijevanje same biti njihove odluke.
Nisu bili vojnici za najam, lišeni morala i uvjerenja.
Bili su muškarci i žene koji su čuli krik za pomoć i odazvali se – ne radi nagrade, već iz savjesti i uvjerenja.
U današnjem dobu trenutnih reakcija, i neoprezan klik može ponovno otvoriti rane koje nikada nisu do kraja zacijelile. Dužnost svakog javnog službenika, bez obzira na političku pripadnost, jest čuvati dostojanstvo onih koji više nemaju glas.
Iskoristimo ovaj trenutak ne da produbljujemo podjele, već da promislimo o odgovornosti koja dolazi sa sjećanjem. Budućnost Hrvatske ne ovisi o tome koliko glasno raspravljamo o prošlosti, nego koliko je dostojanstveno nosimo.
Povijest možemo preispitivati, ali je ne smijemo oskvrnuti.
O politici možemo raspravljati, ali žrtvu nikada ne smijemo umanjiti.
Jean-Michel Nicolier zaslužuje ništa manje. Branitelji Vukovara i svaki pedalj današnje Hrvatske zaslužuju ništa manje. A Hrvatska, za koju su krvarili, zaslužuje raspravu dostojnu njihove hrabrosti.
Ako Sjedinjene Američke Države još i danas, dva i pol stoljeća kasnije, odaju počast Lafayettu, Hrvatska može — i mora – odati počast Jean-Michelu Nicolieru nakon trideset i četiri godine. Sve manje umanjuje ne njega, nego nas – i samu demokraciju koju smo primili i koju smo dužni braniti.
Stoga, Udruga stranih dragovoljaca Oružanih snaga Republike Hrvatske izjavljuje da je takvo ponašanje Dalije Orešković nedopustivo, nespojivo s dostojanstvom njezine dužnosti i težak uvredan čin prema uspomeni na one koji su dali život za Hrvatsku te prema onima koji još uvijek žive. Njezini postupci zahtijevaju punu odgovornost – ne opravdanje, ne izgovore. Udruga poziva gospođu Orešković da javno prizna pogrešku i bezrezervno se ispriča obitelji Jean-Michela Nicoliera, svakom hrvatskom branitelju i hrvatskom narodu čija se sloboda temelji na tim žrtvama.
Ako to ne učini, Udruga smatra da nadležna saborska i etička tijela moraju bez odgađanja pokrenuti disciplinski postupak. Ako takva reakcija izostane, Udruga će sama poduzeti korake kako bi ispravila ovu nepravdu. Šutnja ili izgovori pred takvim nepoštovanjem ranili bi ne samo pale, nego i čast same Republike.
Krešimir Kris Malić predsjednik USDDR
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.