Gledam nedavno jednu bosansku TV postaju, analizira jedan stručnjak, musliman, situaciju s izbjeglicama.
Čovjek jasno i glasno kaže da je ovaj val izrazita sigurnosna prijetnja i pita se zašto se to ne komentira i tko je odgovoran ako se uruše sustavi.
Ovaj val nije dakle pitanje egzistencije, vjere ili netrepeljivosti nego pitanje seobe naroda, uglavnom onih koji traže bolji život, po njihovim pravilima, u Europi.
MI Hrvati imamo i sami muslimansku zajednicu i nemamo problem s islamom, al ovo što se uvozi je kombinacija arapskog patrijarhalnog sustava i ekonomskog izbjeglištva.
Lijepo je govoriti i biti human, no pitanje je imaš li dovoljno kapaciteta da zadovoljiš želje svih onih koji žele bolji život.
U psihologiji se to zove “Dilema dobitnika na lutriji”.
Komu god da pomogneš i koliko god da podijeliš, nikada ne ćeš svima dati dovoljno, a dodatno ćeš ljude naučiti da mogu dobiti i ne trebaju sami ništa poduzeti, osim da tebe mole da im pomogneš jer ti si dobio na lutriji i imaš dovoljno.
Svio smo mi to iskusili i na vlastitoj koži. Kad te mole za pomoć, tebi blokiran i račun i kartica, kasniš tri rate kredita, al ne možeš još siromašnijem objasniti da ni ti nemaš i da si i ti u dugovima. On jednostvno kaže da ti samo pričaš o vjeri, a kad treba pomoć onda si nehuman. On je uvjeren da ne ćeš, iako možeš, a možeš jer ne kukaš.
Ako ljudi vide da dijeliš navalit će sa svih strana, uvjerni da je tvoja dužnost da im pomogneš.
Europski političari, a bome i naši, su na granice izvjesili ploču s natpisom da su dobili na lutriji i da dijele novce. Kad je navala postala prevelika, oni malo pametniji i odlučniji su skinuli ploču, zatvorili granice i budalama rekli da bi bilo nehumano da skunu ploče i da ne pomažu.
Tako je unutar hrvatskih okvira austrijski ministar bubuljičastog obraza, Sebastian Kurz, pojasnio da očekuje od Hrvatske da se drži europskih propisa. Austrijansci su najprije prosljeđivali Nijemcima izbjeglice, a kad je Merkelica došla pameti, onda su i oni brže bolje zatovrili granice, suprotno tim toliko napuhivanim europskim normama.
Zna mlađahni Kurz da kod Hrvata pali fora o “europskim vrijednostima”. Hrvatski političari i narod su očito još jedine budale koje padaju na te izlizane lijevo liberalne cake.
Hrvatska se već desetljećima, a možda i stoljećima, trudi svima pokazati da smo “ekstra dobra nacija”.
Ko kakavi debilni štreberi mi se natječemo u dokazivanju dobrote, al nažalsot ne na račun onih koji to rade u ime naroda, nego na račun vlastitog naroda.
U hrvatskim novinama i navodno prosvijetljenim krugovima poluintelektualaca i “dobrih ljudi” je bolje biti stranac nego Hrvat, bolje je biti Sirijac ili Srbin nego Hercegovac ili Imoćanin,
U javnom prostoru se svako malo javljaju “apostoli dobrote”, sole pamet o humanosti i pomaganju bez razmišljanja do koje granice netko može pomagati, a da i sam ne bude srušen pod teretom.
Hrvatima držati ogledalo kršćanstva, da bi ih se dresiralo, je jeftina fora onih koji ne drže previše niti do hrvatstva niti do kršćanstva, al im ta toljagica dobro dođe da opiče po savjesti i ukažu da su oni “dobri”.
U prošlom ratu su Hrvati pokazali da imaju dovoljno veliko srce i ogromnu vjeru, ne samo za katolike nego i za susjede i braću muslimane. Nismo se osramotili ni kao susjedi ni kao kršćani, al danas Hrvatska nema kapacitet i previše je i sama siromašna da bi bila europsko predvorje ekonomskog raja.
Zato bi jedino pitanje za naše političare bilo:
“Kako osigurati nacionalne i narodne interese”?
Predsjednica malo pokušava, HDZ nema stvarnog rješenja, a Milanović prodaje jeftine fore.
To je posljedica nacionalne politike u kojoj izbore i vlast ne dobivaju političari sa stavom nego političari s vezama.
Narode, obuci se dobro i pripremi se na g(l)adnu zimu!
Tekst: Vinko Vukadin