Idućih dana slijedi pokušaj SWOT analize svih stranaka i kandidata. Započinjemo s HDZ-om i Karamarkom, a nakon toga SDP i Milanović, onda idemo redom druge opcije. Karamarkovi partneri, Milanovićevi partneri, pa HSP blok, pa ORAH i Josipović, onda Jaca i Čačić, MOST i obiteljske verzije. Unaprijed vas upozoravam da ne čitate ako ste član bilo koje stranke i očekujete da hvalimo bilo koga. Pokušat ćemo biti racionalni jer za emocije nije vrijeme ni mjesto.
HDZ – novi ljudi za novo vrijeme?
Najveća hrvatska stranka nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Kako god da stojite naspram HDZ-a uvijek ćete pisanjem ili izjavama o njima izazvati porugu, psovku ili pljesak. HDZ po svojoj prirodi ne može biti stranka o kojoj svi nemaju svoj stav. Priča o stvaranju države je lijepo upakirana, koristi se tamo gdje treba i tamo gdje je malo pretjerana.
Neupitno je da je HDZ bio na vlasti kad je stvarana država, ali je neosporivo da je HDZ bio najduže na vlasti i zbog toga je sve pozitivno oko stvaranja države isto tako povezano s imageom stranke kao i sve ono što je negativno, prije svega osjećaj naroda da je prevaren u privatizaciji, da su političari uglavnom lopovi i nekadašnji udbaši, da HDZ služi uglavnom za uhljebe.
Da bi se taj dojam razumio potrebno je prošetati do samih početaka samostalnosti i tadašnjih odnosa snaga te eliti koja se formirala iz nekadašnje vlasti. HDZ je nastao kao pokret naroda i produkt simbioze naroda, političkih kalkulatora i naivnosti mnogih koji su težili slobodi. Upravo zato je HDZ neka vrsta pregleda hrvatske sudbine krajem 20. stoljeća, a ta sudbina je bila sjajna, pozitivna, teška, krvava, razočaravajuća.
Kad govorimo o HDZ-u onda moramo govoriti o percepciji iznutra i izvana. Iznutra je HDZ još uvijek dobro organizirana stranka koja ima svoje briačko tijelo, ali svako vodstvo ima i veliku opoziciju. Izvana je HDZ stožerna domoljubna stranka, ali i izdajnik pravih hrvatskih interesa ili, za jugofilni dio političkog spektra, jedini opasni protivnik.
Ovisno o perspektivi HDZ izaziva bujicu pokloništva ili oluju prokletstva.
Gledajući ove izbore možemo reći da su oni za HDZ, ali i za narod odlučujući. Gospodarska situacija je izrazito loša, emigranti su problem, narod se iseljava, optimizam iz rata je nestao, a na njegovo mjesto je stupilo razočaranje, što realno, što medijski isforsirano. HDZ se još uvijek nije oslobodio image-a koji mu uporno nabijaju mediji, da se radi o interesnoj zajednici koja je narod prevarila. Mediji sustavno o HDZ-u pišu kao o lopovima koji su pokrali i prevarili narod. HDZ očito na to nema adekvatnog odgovora i tu je njihov glavni nedostatak. Bez ulaženja i ispravnost i dokumentiranost ovakvih teorija na HDZ-u je da pokaže da to nije istina i da je današnji HDZ drugačiji od onoga Ive Sanadera. No to im uporno ne uspijeva. Upravo tu ja vidim glavni problem i opasnost za HDZ u izborima jer očito je da mediji nisu u rukama HDZ-a, a oni kao da ne znaju kako to stanje promijeniti.
Glavni HDZ-ov argument za ove izbore je trebao biti gospodarski program, al ako pogledamo kako je do toga došlo onda ćemo primijetiti da su mediji mjesecima pisali da je program najvažniji dio koji narodu treba. Sad kad je HDZ izišao s programom on je postao šprdnja. Zaključak je da je program mišolovka za naivne, a ne ono što dobiva izbore. Naravno da ima i objektivnih razloga, al oni su samo marginalni u odnosu na gospodarski program. Uopće ne sumnjam da narodu treba oporavak gospodarstva, ali sam duboko uvjeren da niti najbolji program ne može pobijediti na izborima. Da bi program bio odlučujući onda bi narod morao biti izrazito politički pametan i distanciran, a to hrvatski narod nije. Tomu u prilog ide mali milijun dokaza koji pokazuju da javnost i narod uopće ne razmišljaju u brojkama i činjenicama, inače nebi bankrotiranu privredu druga Tite promovirali kao vrijeme u kojem je bilo bolje. No, HDZ je nasjeo na tu priču i ušao u kampanju s programom, natrpanim svim i svačim, nedovoljno dizajniranim za izbore i po mojoj skromnoj procjeni loše prezentiranim u javnosti. Razlog je prenatrpanost i nepostojeća prepoznatljiva crta demokršćanskog. Nabacano sve i svašta. Za izbore poprilično pretjerano.
Sljedeća točka su ljudi. HDZ uporno tvrdi da ima ljude, al ako se ozbiljno pozabavimo ponuđenim licima onda ćemo lako utvrditi da u medijima prevladavaju uglavnom stara lica ili osobe kojima se olako nakalemi neka afera ili aferica. Za odlučujuću kampanju malo prenonšalantno. Izgovor da su mediji bezobrazni je objašnjenje, ali ne rješenje. Po mojoj procjeni HDZ ipak nije dosljedan.
Jasno mi je da je teško poslati Šukera, Šujicu, Jandrokovića ili nekog iskusnog lisca u penziju, al onda je to uskakanje sebi samome u usta kad se govori o novim ljudima za nova vremena. U teškim vremenima se moraju provoditi teške odluke, a jedna od njih bi svakako bila lsutracija vlastitih redova.
Brutalno, ali efikasnije od stalnog opravdavanja i gublejnja energije na ljude umjesto da se bavimo narodnim problemima. Ponekada mi se čini da HDZ jednostavno nema ljude ili snage da opet psotane pokret, pokret u kojemu su bili najslobodniji i najpametniji, a ne najposlušniji. Stari ljudi, pa makar da su i najbolji, nude jednostavnu metu za svakog protivnika, a to je neodgovorno i od onih koji se guraju u prvi red i onih koji uporno govore o novim ljudima, a nude stare face.
Dijaspora je i na ovom području opet postala samo lijepa parola u nekom emigrantskom klubu, što HDZ-u oduzima vjerodostojnost kad govorimo o povezivanju naroda. Tu vidim glavni problem stranke koja želi pokrenuti Hrvatsku. Stari trn se ne oštri. Trikovi ne pomažu.
U ovo područje spada naravno i sam predsjednik HDZ-a Karamarko. Kao niti i jedan jedini političar, Karamarko je izložen pravoj medisjkoj histeriji i linču prve klase.
Nijedan hrvatski političar nije u medijima toliko ponižavan i toliko prozivan, iako objektivno niti je nosio odgovornost za stranku niti je bio šef države, al on osjeća svu silinu medijske kamarile koja je u službi službene politike.
Zanimljivo je što mu se to predbacije: da je bio kod Mesića reći će nacionalisti i Milanović, da je smušen reći će oni koji obožavaju retoričare, da je bio špijunčina reći će navodno liberalni. Sve su to izrazito nepolitičke kategorije, osim ove s Mesićem, al one prolaze jer su mediji od smaog apočetka Karamarka odabrali kao zahvalnu metu. Očito mu lijevi mediji ne mogu oprostiti lisičine na Boljkovčevim rukama. Karamarko sigurno nije veliki govornik, al zar Sanader nije bio vrhunski govornik? Karamarko je glavna meta, ali i glavni protivnik socijalsitičkoj ekipi. On je dokazano radio ono što je govorio, a toga se ipak neki boje. Priča oko Mesića je za domoljubne grupe uvijek argument iz rukava, al ne više od toga jer po toj logici bismo mogli svakome predbaciti ponešto. Ono što je Karamarkov problem su svakako ljudi koji mu sada drže plašt dok se kreće prema tronu, a koji će nakon eventualnog poraza okrenuti leđa, a takvih je u HDZ-u jako puno.
Mnogi Karamarku ne mogu oprostiti da je pobijedio Kujundžića, Jacu i Milinovića, a glavni val antipatije prema Karamarku dolazi iz samoga HDZ-a, ne službeno, al u neslužbenim pričama. Pri tomu je špranca uvijek ista: ma on je smušen, nema karizmu, mediji ga rado predstavljaju kao oličenje zla, a glavni argumetn je da je bio šef tajne službe. Hrvatski paradoks koji je moguć jer Hrvati prema državi i tajnoj policiji imaju ambivalentan odnos.
Zanimljivo je da skoro svi, koji Karamarka upoznaju osobno, govore o njemu kao izrazito komunikatvinom i simpatičnom tipu. Sa svakim razgovara, sa svima se uslika i svakoga pozdravi kao da su stari znanci. Možda je u tome njegov problem. Mediji su obožavali bahatoga Ivu, a sad je očito i Milanović njihov miljenik. Karamarko ne spada u tu vrstu. Po meni je to najveća HDZ-ova prednost. Baš Karamarko, al znam da sam usamljen u toj ludosti.
Sljedeće područje koje bi moglo biti odlučujuće je sama kampanja. HDZ je započeo kampanju u strahu, tjeran od medija da nema program, izazivan od Milanovića koji traži osobni sukob i sa stalnim teretom Sanadera i drugih starih problema. U tom kontekstu je kampanja počela mirno, odmjereno i pomirljivo, samo program. No, to je očito bilo premalo jer se protivnici ne drže onoga što su tražili od HDZ-a, nema programa i puca se iz svih oružja uglavnom po jendoj osobi. Već sam rekao da mi je program prenatrpan, a i sam odabir naziva 5 plus podsjeća na školu i đake, a ne na politički program. Snaga HDZ-ove kampanje će biti rad na terenu, a HDZ ima dobru infrastrukturu i birače koji u krizi biraju sigurno. To mu je najveća prednost.
Što možemo očekivati ako HDZ pobijedi?
Ovo je najteže pitanje jer se HDZ izgleda uplašio ljevičarske priče da lustracija nema smisla i nasjeli su na priču da je program jedino što narodu treba. U ovom kontesktu je očito da postoje pokušaji da se HDZ odmakne prema liberalno lijevom nbiračkom bloku, a tamo za njih i njihovu izbornu ideju nema mjesta. HDZ kao mješavina liberalno razvodnjenog nacionalizma i prigodnog katoličanstva je kao slijepo crijevo. Postoji, kad nestaje zaboli, al nitko nema pojma čemu služi. Ako HDZ pobijedi i bude provodio liberalno razvodnjenu politiku koja odgovara interesnim lobijima onda će sam sebe proglastiti nepotrebnim.
Velika prigoda za HDZ, ako pobijede, je da su dobiuli prigodu da opet postanu hrvatski, demokratski i zajednica. To mogu psotići ako provedu kakvu takvu lustraciju, ako zabrane promoviranje petokrake i druga Tita, ako depolitiziraju TV i da konačno započne projekt demokratizacije. Isto tako očekujem da dijaspori da mjesto koje će joj omogućiti da sudjeluje u projektu obnove. Time bi HDZ djelatno pomogao napretku naroda i vratio se svojem izvoru općenarodnog pokreta.
Iz programa je vidljivo da možemo očekivati proobiteljsku politiku, jačanje slobode za gospodarstvo i jači angažman u BiH. Iz Karamarkovog osobnog pristupa Sanaderu i Boljkovcu možemo očekivati da će ipak pokrenuti postupke koji će nas udaljiti od Jugoslavije i unutarpartijskog nepotizma. No, rezovi u vlastitoj stranci će biti neophodni ako želi pomoći stranci i narodu.
Ovaj pristup i izbori su prigoda za HDZ je da narodu pokaže da onaj stari HDZ ne postoji. Ako Karamarko misli iskreno kad kaže da karijeristi iziđu iz stranke, onda je to veliki korak prema napretku, ako je to samo ispraznica onda bi HDZ nakon eventualnog novog razočaranja mogao postati samo dio povijesti. Može li HDZ pobijediti?
Ako itko može pobijediti PR Zorana Milanovića, onda je to HDZ sa svojom infrastrukturom, iskustvom u izborima i kakvom takvom domoljubnom retorikom koja pokazuje da nije sve crveno.
No, da bi HDZ pobijedio morat će ozbiljno shvatiti snagu amerikaniziranog pristupa kampanji. Samomotivacija po načelu „mi smo pobjednici“ je simpatična, al opasna. Izbori su prevažni da bi bilo koja stranka bila lagana za pobijediti.
Što bi narod dobio ili izgubio ako bi HDZ pobijedio.
Što bi dobio ovisi o tomu hoće li HDZ provoditi odgovornu politiku u odnosu na narodni novac, državu, naciju i obitelj. U ovaj kontekst ulazi i problem socijalnih slojeva kao što su blokirani.
Ako HDZ opet bude mjesto uhljebljivanja polupismenih lopova onda je iz narodne perspektive bolje da nestanu s lica zemlje.
Ovdje vidim opasnost od takozvanih koalicijskih partenra koji su više rubna pojava nego obogaćenje, al imaju visoke apetite u pogledu budućih pozicija.
Tu vreba velika opasnost, oko i kod navodno iskusnih kadrova koji već sada naručuju fotelje na veresiju. Ako bi HDZ dobio vlast, ali nebi primijenio odnos prema vlasti, mladeži, struci i narodu, onda bi narod izgubio jako puno jer bi mu bila ubijena nada, a propagatori teorije da je hrvatska država velika prijevara, bi dobili zamah.
Po zakonu fizike svaka praznina se brzo popuni pa bi nestanak ovakvog HDZ-a značio slobodan prostor za veliki broj novih stranaka. Nestankom HDZ-a bi nacionalna ideja izgubila jako puno jer anacionalna još uvijek djeluje kompaktno. Zato je odgovornost HDZ-ovih čelnika izrazito velika.
Što narod može dobiti ako HDZ pobijedi?
Ako HDZ pobijedi, a pod uvjetom da Karamarko ne laže kad govori o novom pristupu, onda bi narod mogao dobiti jako puno na gospodarskom području jer je očito da HDZ taj problem smatra važnim, njemački stručnjaci nisu bilo tko.
Povezivanje s dijasporom je svakako velika mogućnost za gospodarski pomak, a HDZ to ima u programu. Narod bi dobio novu pronatalitetnu politiku i dokaz da se i najustaljenije organzacije mogu mijenjati.
Ako Karamarko provede ono što govori o braniteljima, onda bi hrvatski narod dobio ono što su mu zadnjih godina ukrali: ponos na svoju povijest i Domovinski rat.
HDZ bi sigurno u međunarodnim okvirima bio stabilan partner, što nije loše za državu koja se nalazi na razmeđi i u vremenima koja traže stabilnost i povezanost sa starom Europom.
O HDZ-u bi se moglo pisati još duže, nadam se da ovo nije predugo i da sam barem malo doprinio predizbornoj odgovornosti.
Ova analiza nije potpuna, a sigurno je obojena subjektivnošću, al je pisana iz iskrene želje da dođe do pomaka prema boljitku za hrvatski narod.
Tekst: Vinko Vukadin