Svako vrime “nosi” svoje. Tako i u slučaju pogrebnih običaja.
Sada su izgrađene mrtvačnice, više se ne dolazi u kuću (osim najbliže rodbine) u kojoj je pokojnik, kako bi se izrazila sućut i kako se to tada nazivalo, više se ne “sidi kod mrtvaca”. Nekom sa strane to će izgledati strašno, neprimjereno, ali pod tim se podrazumijeva dolazak i blizina u teškim trenucima gubitka (smrti) voljene osobe.
Drugoga dana bio je dan sahrane, posljednjeg ispraćaja na vječni počinak.
Kod nas u selu bi svi došli do kuće žalosti i u molitvi, do groblja dostojanstveno ispraćali pokojnika.
Na čelu povorke bio je križ, ministranti i svećenik koji je predvodio molitvu i kasnije sprovodne obrade.
Nekada se misa zadušnica služila u župnoj crkvi sutradan ujutro, a već odavno odmah nakon sprovoda.
Je li primjerenije bilo prije ili danas, svima na razmišljanje.
Foto: danas je godišnjica smrti pok. Kažimira Šarca i ovo je njegov posljednji ispraćaj (25. veljače 1996.).