POBIJENI FRANJEVCI: fra Žarko Leventić (1919.-1945.)

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Komunistička se zloća kao vulkanska lava izlila na ispaćena lica našega naroda koji je stalno živio u zagrljaju smrti. Stotine tisuća nevinih žrtava ispuniše jame, vojničke rovove i nepoznata grobišta od Bleiburga preko Slovenije do krajnjih istočnih granica bivše umjetno stvorene države. U tom ozračju mržnje i obmana živio je i fra Žarko Leventić koji je širio ljubav i istinu. U sukobu tih načela podlegao je bijesu onih koji su svoj sustav izgrađivali na mržnji i ubojstvima svojih ideoloških protivnika. 

Rođen je 27. kolovoza 1919.u plodnom zaseoku Dubravi, u prikrajku drinovačkog polja. Kršten je u mjesnoj crkvi sv. Mihaela Arkanđela pod imenom Jerko, koje je nosio do ulaska u franjevački red (1936.). U rodnim Drinovcima svršio je pučku školu i 1930. pošao u sjemenište na Široki Brijeg gdje smo se prvi put susreli i godinama gajili prisno prijateljstvo sve do 1941. i mog odlaska na studije u Njemačku. Svi mi u bogosloviji osjećali smo njegovu blizinu jer je bio susretljiv i ljubazan. 

Po prirodi je bio sklon društvu u kojem je bez nametanja igrao glavnu ulogu zabavljača i glasnogovornika. Nastojao se je otrgnuti ukočenim oblicima prošlosti koji su često sputavali nove pothvate. Nadahnut tim namislima, u mostarskoj je bogosloviji pokrenuo šaljiv list Podbadalo, ispunjen doskočicama, šalama i slikama. Glasilo je svojim žitkim izrazima pobuđivalo zanimanje, ali i oporbu kod onih koji su se osjećali pogođenima. U objavljenim tekstovima i karikaturama fra Žarko je očitovao svoju nadarenost, ali u isto vrijeme smanjivao i broj svojih prijatelja. Nakon prestanka izlaženja lista ponovno je uspostavio suradnju sa svima jer je bio sposoban graditi mostove među ljudima. 

Godine 1939. počeo je bogoslovne nauke u Mostaru gdje je 2. svibnja 1943. ređen za svećenika. Bile su to godine zračnih napadaja i ratnih iskušenja, godine koje su donosile žrtve i kosile ljudske živote. Fra Žarko ih je nadživio i 1944. pošao u dušobrižništvo. Bio je imenovan župnim vikarom na Širokom Brijegu. Tu je kroz godinu dana duhovno odgajao narod i razvedravao potištene. Ali, tu se gasi i njegova životna svijeća na oltaru neuvele mladosti. U njemu umiru Drinovci, Široki Brijeg i Mostar kao savijen troplet njegova životnog putovanja u sjeni stoljetnog hrasta koji u svojoj srčici krije otkucaje prošlosti. Njegovi ideali mladosti bili su skršeni i bačeni u bunjište zemaljske prolaznosti. Odletio je zauvijek u slobodu, rekao bi njegov mještanin Antun Branko Šimić u pjesmi Tijelo i mi. 

Krvnici ga smakoše 7. veljače 1945.u dvadeset šestoj godini života, nakon tek jednogodišnjeg svećeničkog djelovanja u narodu i za narod. Njegova uzavrela krv prolivena je u vrtu franjevačkog samostana u kojem je živio, za koji je prosipao dobrotu srca u službi Gospodinu nad vojskama. Teško bolestan od tifusa izgorio je s jedanaestoricom svoje subraće u plamenu buktinje vatre pred pogašenim svjetlima iza spuštenih zavjesa samostana i prigušenim zvucima ranjenih zvonika mjesne crkve dok su u zraku lebdjele sjene pogubljenih i krvlju okupanih mučenika.

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.