POBIJENI FRANJEVCI: fra Tihomir Zubac (1918.-1945.)

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Na tragičnoj listi od 66 fratara, članova Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM,koje su pobili komunistički zločinci, nalazi se i ime fra Tihomira Zupca koji je ubijen u hodnji smrti u Sloveniji u mjesecu svibnju 1945. Taj mladi idealist ubijen je u drugoj godini svećeništva kada je Europa krvarila u Drugom svjetskom ratu, a komunisti u našoj domovini masovno ubijali svoje klasne neprijatelje.

Fra Tihomir Zubac rođen je 25. siječnja 1918. u Gradnićima, koji su u to vrijeme bili središte vinorodne pokrajine Brotnjo, ali su kasnije zapali u slijepu ulicu bez izgleda za veći razvoj. Kršten je u mjesnoj crkvi svetoga Blaža pod imenom Tadija. Kada je 4. srpnja 1935. godine sa svojih devet kolega, od kojih su sedmorica kasnije ređeni za svećenike, ušao u franjevački novicijat, uzeo je ime fra Tihomir. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu i 1929. primljen je u sjemenište na Širokom Brijegu gdje je kroz šest godina marljivo radio i pripravljao se za svećenički poziv. Sudjelovao je u svim športskim i društvenim djelatnostima đaka koji su u njemu gledali predvodnika u pojedinim pothvatima. Na Širokom je Brijegu završio i dva posljednja razreda gimnazije s velikom maturom. Godine 1938. preselio se u Mostar gdje je studirao bogoslovne nauke i 2. svibnja 1943. zaređen za svećenika.

Fra Tihomir je imao drukčije poglede na život od svog starijeg brata fra Zdenka. Bio je društveno zauzetniji i stvarao je ugođaj zabavljača. Literarno nadaren, bavio se znanstvenim i spisateljskim radom. Njegovi prozni i pjesnički tekstovi objavljivani su u Hrvatskoj straži, Kršćanskoj obitelji i bogoslovnom almanahu Stopama otaca te u to doba zapaženi u hrvatskoj javnosti.

Nakon dovršenih studija, proveo je samo godinu dana u dušobrižništvu. Služio je kao župni vikar u župi sv. Kate u Grudama, ali je već u proljeće 1945. napustio župu u potrazi za sigurnijim boravkom zbog rodoljubnog rada u čemu se već kao bogoslov isticao. Uputio se prema Zagrebu kamo su se, zbog najezde komunističkih osvetnika, kretali mnogi Hrvati iz Hercegovine.

U Zagrebu se početkom svibnja 1945. pridružio izbjegličkim kolonama prema Austriji ne bi li našao spas na civiliziranom Zapadu. Došao je do Bleiburga i nakon pregovora S Englezima 15. svibnja izručen jugokomunistima. Već istoga dana zarobljenici su, i fra Tihomir s njima, u hodnji smrti krenuli prema domovini. Na putu su iscrpljeni, gladni i nemoćni ispunjavali iskopane rovove tuđe zemlje. Fra Tihomir je nestao u cvjetnom svibnju koji krije bezbrojne rane na tijelu hrvatske nacije.

Njegove nade o slobodi pretvorile su se u iluzije koje su s njime zauvijek pokopane u slovenskim jarugama blizu Maribora, zajedno s tisućama nevinih žrtava hrvatskog egzodusa.

Na beznadnim putovima hodnje kapale su posljednje minute njegova života svjestan nemoći da ga spasi izložen engleskoj izdaji i partizanskoj osveti koja je zarobljenike bez milosti slala u prostore vječnosti.

S fra Tihomirom na Križnom putu bio je i fra Lucijan Kordić, koji se početkom svibnja 1945. u Zagrebu priključio nepreglednu mnoštvu vojnika i civila na putu prema Austriji. U Bleiburgu su ih Englezi zarobili i predali u ruke jugopartizana. Na 15. svibnja uslijedio je Križni put kroz Sloveniju. Fra Lucijan u svom članku Udanima srdžbe gnjeva piše da je tom prigodom susreo fra Brunu Adamčika, fra Anđelka Nuića, fra Danu Čolaka i fra Luju Milićevića. Također, napominje da su ti hercegovački fratri u Zagrebu prije polaska na put obukli crno vojničko odijelo i u njemu putovali do konačna smaknuća. On piše da je u hodnji smrti bilo »nekoliko krasnih hercegovačkih franjevačkih mladića svećenika«. Na kraju zaključuje: »Te mladiće – među njima nezaboravni mladić O. Lujo Milićević – kasnije su jugoslavenski partizani bez milosrđa i automatski likvidirali «. (Bleiburg – uzroci posljedice, Munchen – Barcelona 1988., str. 106.). Među njima je bio i fra Tihomir Zubac, zaređen iste godine (1943.) kada i fra Lujo.

Svi su ti mladi franjevci ubijeni 18. svibnja 1945.u blizini Maribora u Sloveniji gdje su u krvi mučeništva posvjedočili svoj svećenički i redovnički identitet.

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.