POBIJENI FRANJEVCI: fra Stanko Kraljević (1871.-1945.)

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Pred nama je starački lik novozavjetnog patrijarha fra Stanka Kraljevića koji je, kao Abraham, čuvao zakon i predaju preminulih predaka. Živio je u najkrvavijem stoljeću svjetske povijesti koje je progutalo stotine milijuna nevinih žrtava bez krivične odgovornosti njihovih počinitelja. Zračio je dobrotom i plemenitošću koje su izvirale iz njegova srca prekaljena ljubavlju prema svima, osobito prema patnicima i franjevačkoj braći s kojima je godinama dijelio sudbonosne dane života. Bio je pravi redovnik svećenik. Postao je nadahnuće za nas mlađe redovnike u samostanu. Na žalost, nenadano je iščeznuo s lica zemlje. Njegova završnica života simbolizirana je u pjesmi Balada zaklan im ovcama pjesnika Dragutina Tadijanovića (1905.- 2007.),jer je bio jedan od dvanaest ovaca koje su zaklale okrutne ruke komunističkih koljača. 

Kao pjesnik Tadijanović i fra Stanko je ostao usko povezan sa zavičajem i izgubljenim djetinjstvom na idiličnim prostorima rodnoga sela. Stoga je s nostalgičnim raspoloženjem u sebi nosio osjećaj osamljenosti koju je nadoknađivao molitvom i svakidašnjim razmatranjem. Suvremen način življenja za njega je bio izgubljen svijet u kojem se teško snalazio. Ali, potaknut pozivom svoga zvanja, pretakao je osobnu ljubav prema rodnom mjestu u redovničku zajednicu u koju je bio duboko uklopljen. Bi oje redovnički produhovljen i svetački izgrađen završavajući radne dane u ritmu krunice. Ona mu je bila stalan pratitelj sve do krvava smaknuća i nenadana iščeznuća s našega planeta. 

Kao seljačko dijete rođen je 12. kolovoza 1871. na mršavim obroncima Mokroga iz kojega su svi putovi vodili prema susjednom Širokom Brijegu gdje je kršten pod imenom Petar. Tu je četiri godine išao u pučku školu. Roditelji su ga kao nadarena đaka poslali u franjevačko sjemenište na Široki Brijeg s molitvom Bogu da se posveti redovničkom zvanju i s vremenom uziđe na oltar Gospodnji. S ulaskom u novicijat (1889.)postao je franjevac i kasnije kao svećenik bio ponos svoje provincije. Zbog nesređenih, odnosno iznimnih prilika i nedostatka školovanog osoblja, gimnaziju je pohađao na Humcu i Širokom Brijegu te srednju školu završio 1890. Nakon dovršene srednje škole otišao je u Rim gdje je 24. ožujka 1894.bio ređen za svećenika. 

Kroz više od četrdeset godina svećeničke službe (1895. – 1937.) proveo je uglavnom u dušobrižništvu na raznim župama Hercegovine te svojim uzornim životom i nadahnutim propovijedima odgajao svoje župljane. Široki Brijeg bio je glavna životna postaja njegova svećeničkog djelovanja gdje je zacrtao duboke brazde u službi odgoja đaka (1896.- 1901.) i dušobrižničkog rada. U tri vremenska razdoblja službovao je kao profesor na gimnaziji, bio gvardijan u samostanu i župnik na mjesnoj župi Uznesenja BDM. Svugdje se očitovala njegova administrativna sposobnost i redovnička duhovnost kojom je nadahnjivao povjerene mu đake i katoličke vjernike. 

Tu je u mirovini i molitvi (1937.- 1945.)proveo posljednje dane svoga života do krvava smaknuća 7. veljače 1945. Izgorio je na lomači partizanske zloće u sedamdeset i četvrtoj godini života. Iza njegova smaknuća ostala je praznina koja je zračila ugođajem Velikoga tjedna, On sada ubire plodove svoga mučeništva ovjenčana osobnim uskrsnućem i novim vječnim životom. Odajemo mu vječnu počast kao vjernom čuvaru sinajskih zakona koji su temeljna podloga za ulazak u vječno kraljevstvo Krista Gospodina.

Tekst: dr. fra Častimir Majić