Bit ćete mi svjedoci, Kristove su riječi (Dj 1,8) koje stoljećima odzvanjaju iznad poznatih i nepoznatih grobova nevinih žrtava kršćanske povijesti. Ta se Kristova poruka obistinila i u životu pobijenih hercegovačkih franjevaca u Drugom svjetskom ratu i poraću koji su oboružani čvrstoćom Abrahamove vjere stradali pod komunističkom strahovladom i položili svoje živote za katoličku vjeru kada je bila pogažena istina o čovjeku i njegovu poslanju na zemlji. Lažni bogovi 20. stoljeća većinom su iščezli s lica zemlje, ali nevine žrtve svjedoče o njihovoj okrutnosti kojom su u dušama ljudi ubijali osobni identitet i prirođenu ljubav za narodni suverenitet. Pobijeni hercegovački fratri nisu iznevjerili kršćanska načela svoga poslanja nego su do krvava smaknuća ostali autentični svjedoci Kristova evanđelja.
Jedan od najistaknutijih primjera takve vjere i narodnog ponosa bio je fra Radoslav Glavaš, mlađi. Odlikovao se čvrstim karakter om, duševnom sposobnošću i prekaljenim rodoljubljem. Njegov vedar pogled krio je u sebi prirodnu nevinost koja je osvajala njegove subesjednike. Još od srednjoškolskih dana disao je duhom rodoljublja i za domovinu je žrtvovao svoj život. On predstavlja svijetao primjer kako se vjera i domoljublje upotpunjuju.
Rođen je 29. listopada 1909. u Drinovcima, mjestu braće Šimića i biskupa Paškala Buconjića, tih velikana hrvatske povijesti na kulturnom i vjerskom polju djelovanja. Simbolika njegova krsnog imena Andrija kao da označava njegov nepokolebiv duh junaštva toliko potrebna u ovoj duhovnoj krizi u Katoličkoj crkvi i hrvatskom narodu koji je tek 1941. osjetio dah slobode kao predosjećaj konačnog oslobođenja od tuđinskog jarma devedesetih godina 20. stoljeća. Fra Radoslav je u rodnom mjestu svršio pučku školu i 1921. pošao u sjemenište na Siroki Brijeg gdje se već kao gimnazijalac počeo baviti književnom kritikom, u čemu se posebno isticao u pisanju seminarskih radova na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Prve dvije godine (1930. -1932.) bogoslovnih studija dovršio je u Mostaru i nastavio ih u gradu Lillu u Francuskoj. Za svećenika je ređen 16. srpnja 1933. u francuskom gradu Fontenayu. Već sljedeće godine vratio se u Hercegovinu i bio dodijeljen župi Uznesenja BDM na Širokome Brijegu kao župni vikar. Nakon godinu dana dušobrižničkog rada uprava Provincije poslala ga je kao sposobnog učenika na Sveučilište u Zagreb da se posveti proučavanju hrvatske književnosti. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1942. promoviran je na čast doktora filozofije.U međuvremenu je, od 1938. do povratka u Zagreb kada ga je 1942. hrvatsko Ministarstvo bogoštovlja i nastave imenovalo pročelnikom toga odjela, predavao hrvatski i francuski jezik u gimnaziji na Širokome Brijegu. Na pročelničkom položaju ostao je sve do propasti NDH 1945.
Njegov odlazak u Zagreb i rad u Ministarstvu bogoštovlja i nastave usporili su njegovo književno djelovanje, a njegovo ubojstvo 1945. zapečatilo je njegov zemaljski život. No, iza njega je ostala bogata književna ostavština i kulturna baština za buduća hrvatska pokoljenja. Fra Radoslav se bavio književnom kritikom i iz toga je područja objavio velik broj zapaženih članaka u raznim hrvatskim glasilima. S takvim književnim osvrtom napisana je i njegova doktorska disertacija o Jakši Čedomilu koja se smatra jednim od najboljih prikaza znanstvenog rada tog književnog stručnjaka.
Pred završetak Drugoga svjetskog rata glavni hrvatski grad bio je ispunjen stotinama tisuća izbjeglica koje su se početkom svibnja 1945. kretale prema Austriji tražeći zaštitu kod pobjedonosnih saveznika. Fra Radoslav im se, izgleda, nije pridružio nego je ostao na poprištu domovine svjestan svoje nevinosti iako je znao da mu nad glavom visi Damoklov mač. Komunistički zločinci su ga krajem lipnja ili početkom srpnja 1945. ubili u Zagrebu u 36. godini života. Za grob mu se ne zna. Tako je taj savjestan i istinoljubiv svećenik i rodoljub tragično završio svoj mladi život. On je jedini od šezdeset šest pobijenih hercegovačkih franjevaca koji je prošao montirani sudski proces u skupini od pedeset i sedam hrvatskih rodoljuba koji su suđeni u jednom danu i pogubljeni u Zagrebu.
Nakon što su komunistički zločinci okrvavili pragove naših domova i zvjerski pobili milijune vjernika i domoljuba kao nositelja ljubavi i uljudbe, marksistički »povjesničari« i danas nastoje opravdati takva ubojstva i svojom dijalektikom zavarati hrvatsku i svjetsku javnost. Međutim, njihovi su ideološki protivnici otputovali u vječnost da bi primili poljubac neba, a ubojice je pokrio mrak zaborava s osobnim osjećajima krivnje i kršenja najosnovnijih zakona ljudske opstojnosti na zemlji.