Živjeli smo skupa kroz sve godine bogoslovnih nauka u Mostaru (1936. – 1941.) te se svakodnevno susretali iako su nam ulazna i izlazna vrata bila u suprotnom smjeru. U njegovim bistrim očima zrcalila se ljubav prema nama bogoslovima jer je znao da se u nama krije budućnost provincije koju je on, kao tajnik i ekonom, kroz devet godina (1934. – 1943.) budno vodio i dostojno predstavljao. Imao je uvid u sve pore njezina djelovanja. Zrenjem zdrava vrjednovanja poznavao je sve njezine članove kao svoj džep u kojem je nosio paket Zeta cigareta i upaljač. Kao mlad svećenik bio je dušobrižnički djelatan u više hercegovačkih župa – Široki Brijeg, Tihaljina, Gorica – i svugdje ostavio sliku uzorna svećenika i pobožna redovnika.
Uvijek je bio ozbiljna lica prekrivena šutnjom. Kasnije, pod komunističkom diktaturom, takva je šutnja bila glavnim oružjem osobne sigurnosti. Bio je svećenik ponosna izgleda s osjećajem vjernosti povjerenoj mu dužnosti i pravednosti prema svima pa i prema marksistima s različitim pogledima na život. Posjedovao je velikodušnu desnicu koja je obilno dijelila darove potrebnima, posebno mnogobrojnoj sirotinji u gradu. Prema nama novoređenima 1939. bio je posebno pažljiv: nas desetoricu mladomisnika bogato je obdario. U tim bogatim darovima naslućivali smo simboliku našega zvanja s točnim ispunjavanjem dužnosti i potrebu većih saznanja u teološkim znanostima.
Fra Petar je rođen 2. travnja 1895. u brdskim predjelima Kočerina, u prostranoj župi sv. Petra i Pavla gdje je kršten pod imenom Marijan. U rodnom selu – u kanjonu između Vranića i Mamićkog brda – svršio je pučku školu i 1908. pošao u franjevačko sjemenište na Široki Brijeg koji je godinama bio rasadište redovničkih zvanja Hercegovačke franjevačke provincije. Redovničko zvanje u njemu je tinjalo već u gimnazijskim klupama, a posve se produbilo njegovim ulaskom u novicijat, 17. rujna 1914. na Humcu. Njegovo školovanje proteže se od Širokog Brijega preko Mostara do carskoga Beča gdje je 28. kolovoza 1918. ređen za svećenika. Njemačka stega očeličila ga je u svim njegovim pothvatima koje je izvršavao bez oklijevanja. Na njega se mogu primijeniti riječi svetog apostola Pavla: Milošću Božjom sam ono što jesam (1Kor 15,10).
Živio je i djelovao u apokaliptičnim vremenima kada je hrvatski narod patio pod bičem beogradske diktature i nasilnih režima nacizma i komunizma. Nakon dugogodišnjeg rada u službi svoje provincije i bogata poznanstva u Mostaru, 1943. premješten je kao župnik u Čapljinu gdje je u kratko vrijeme zaorao duboke brazde na njivi vjerskog osvjedočenja svojih župljana. Ali, na njega su stalno vrebali komunistički zločinci kako bi ga onemogućili u radu. Početkom veljače 1945. odvedoše ga iz župnog stana preko Neretve i ubiše negdje na Dubravskoj visoravni. Tako je nova nedužna žrtva našla svoj životni zalaz pod nožem partizanskih krvnika.
Osjećaj naše zahvalnosti tom dobrotvoru zamire nad njegovim nepoznatim grobom koji krije ljudsku zloću i naviješta pomirenje kojim je pokojnik disao. I dok njegove sjene promiču beznadnim zemaljskim putovima, njegovo nas stratište vodi u predvorje neba gdje nastaje razlučivanje okrvavljenih i krvlju poprskanih ubojica. Ovdje se zauvijek zatvaraju vrata okorjelim zločincima koji odlaze u mračne prostore pakla, a njihovim se nevinim žrtvama otvaraju dveri vječna blaženstva.