Kad pogledam sliku mučenika fra Nevinka Mandića zamirišu mi uspomene na grad na Neretvi, naš bogoslovni suživot ispod Huma i tolika nezaboravna lica u susretima i razgovorima. Među njima posebno sjećanje budi mi se u srcu na mladog franjevca fra Nevinka Mandića koji je za nas bogoslove bio izvor novosti koje su dnevno kolale po kuloarima grada. Mi smo ga doživljavali kao novinskog izvjestitelja dnevnih vijesti i svjetskih događaja. Iako se u njima nije određivao ni prema kojoj strani, u grudima mu je kucalo rodoljubno srce za slobodu hrvatskog naroda.
Gotovo cijeli svoj svećenički život (1933.- 1945.) proveo je u Mostaru kao dugogodišnji vjeroučitelj u državnim školama. Svi su ga hvalili kao vrsnog katehetu i dobra profesora. Bio je neobično komunikativan, razgovorljiv i poželjan u društvu. Stoga je uživao povjerenje svojih đaka i školskog osoblja. Na povratku iz škole njegov zvonki glas odzvanjao je hodnicima samostana i stvarao poseban ugođaj među svojom subraćom. Odlikovao se dobrotom srca i poniznošću duha, glavnim smjernicama društvena vladanja.
Rođen je 4. ožujka 1908.u zaseoku Lise u sklopu današnjih Oklaja, sastavnog dijela Širokog Brijega, i kršten pod imenom Andrija. Na Širokom je Brijegu završio četiri razreda pučke škole i osam razreda gimnazije s ispitom zrelosti (1929.).Bogoslovne nauke studirao je u Mostaru gdje je 10. srpnja 1932. ređen za svećenika. Svoje školovanje nastavio je u Švicarskoj (Fribourg), a nakon dvije godine vratio se u Hercegovinu gdje ga je njegov provincijal fra Dominik Mandić imenovao vjeroučiteljem u mostarskim državnim školama.
Za ljetnih blagdana fra Nevinko je krstario po župama i svagdje je bio spreman pomagati u duhovnim potrebama. Bio je poznat kao pučki propovjednik i svojim nadahnutim propovijedima odgajao je kršćanski hercegovački puk. Posebno je bio zadužen za osnutak i širenje Društva sv. Ante. Ta organizacija nicala je po svim franjevačkim župama u Hercegovini i bila protutežom relativiziranju vjerskih istina te budila narodni duh potištena naroda.
Kad je fra Metod Puljić, župnik u Izbičnu, obolio i otišao na liječenje, zamijenio ga je fra Nevinko došavši iz Mostara. Upravo tih dana, zapravo 11. veljače, partizani su zauzeli to brdsko selo i odveli fra Nevinka prema Širokom Brijegu.Na istom mjestu boravili su profesor fra Marko Dragićević i brat laik fra Bono Andačić, koji su u tim brdovitim predjelima pokušali naći životnu zaštitu. Partizani su zarobili i njih i zajedno s fra Nevinkom poveli prema Širokom Brijegu. Na putu su ih zlostavljali i mučili te najvjerojatnije negdje u Grabovoj Dragi ubili i bacili u jarugu pokraj puta. Njihov neznan grob simbol je nedorečenih muka tih franjevačkih svjedoka vjere i odsjev zloće tog tamnog razdoblja naše povijesti kada su komunisti počinili nezapamćene pokolje. S pravom je Ivo Andrić uskliknuo: Teško je biti čovjek, Gospode! (Ex Ponta, Nemiri, Lirika).
U zrcalu vječnosti gledamo te nevine žrtve nasilja kao nositelje duboke vjere i junake naše povijesti što nađoše posljednje počivalište u hercegovačkim vrletima gdje se sokolovi gnijezde. Nije to grob očajnika Ivana Gorana Kovačića koji se u frustraciji života odriče pokajničkog glasa vjernika (Moj grob). Tu se, naprotiv, očituju tajne vjerničkog i redovničkog života utkane u istinu objavljene Riječi koja stvara istinske mučenike koji prolivenom krvlju osvajaju nebesa.