POBIJENI FRANJEVCI: Fra Marko Dragićević (1902.-1945.)

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Razulareni apokaliptički jahači razorili su u svibnju 1945. vjersko i kulturno rasadište na Širokome Brijegu.U tim jezovitim vremenima pobili su i nositelje tih zdanja. Isti mjesec progutao je stotine tisuća nevinih hrvatskih života koji su bili plijen komunističke strahovlade. Među tim žrtvama bio je i profesor fra Marko Dragićević, likvidiran na nepoznatu stratištu hercegovačkih planina. 

Pred nadiranjem partizanskih horda od zapada prema Širokome Brijegu fra Marko se početkom veljače 1945.povukao u planinske predjele Izbična i nastanio u tamošnjem župnom stanu. Na 11.veljače sudjelovao je s fra Nevinkom Mandićem u slavlju pučke svete mise u župnoj crkvi sv. Josipa Radnika. Tada su u crkvu upali partizanski vojnici i obojicu svećenika zarobili skupa s fra Bonom Andačićem koji je posluživao kod svete mise. Partizani su svu trojicu poveli prema Širokom Brijegu i ubili u brdima Grabove Drage. Tjelesa su im bacili negdje u šumovito šikarje da bi prikrili trag do njihova posljednjeg počivališta. Njihovom smrću nebo je postalo bogatije novim stanovnicima ovjenčanim krunom mučeništva. 

Fra Marko je bio neobično inteligentan i čvrsta karaktera ne odstupajući ni pred neprijateljima od svojih zacrtanih nazora. U srcu je nosio biljeg prepoznatljive ljubavi koja je kolala u svim porama njegova tijela koje je krvarilo zbog zloće zavedenih ljudi. Oni su mu ogorčali posljednje trenutke boravka na zemlji i njegove životne planove dokrajčili u nekom surovom bogazu nad koji se nadvila ljudska zloća. A on je istinski ljubio čovjeka i život koji su mu zločinci oduzeli. 

Fra Marko (Nikola) rođen je 12. veljače 1902. u poznatoj obitelji Dragićević koja je Katoličkoj crkvi darovala više uzornih svećenika i franjevački red obdarila redovničkim primjerima svetosti. Njegovo rodno mjesto Miletina i župa Međugorje zauzima plodne predjele Brotnja i nadahnjuje milijune ljudi novim pogledima na život pod okriljem Kraljice Mira. U rodnom selu svršio je četiri razreda pučke škole i 1916. stupio u sjemenište na Širokome Brijegu koje ga je odgojilo i izgradilo u revnog pripadnika redovničkog života. U dvadesetoj godini života (8. srpnja 1922.) ušao je u novicijat na Humcu koji ga je produhovio i potaknuo da pođe putem svetoga Franje iz Asiza. Poslije trogodišnjih bogoslovnih nauka u Mostaru nastavio je teološki studij u gradu Bernayu (Francuska) gdje je 20. svibnja 1928. ređen za svećenika. 

Uprava Provincije poslala ga je kao nadarena svećenika u Fribourg (Švicarska) na specijalizaciju klasičnih jezika koje je 1934. diplomirao na filozofskom fakultetu tamošnjega sveučilišta. Na istom sveučilištu sljedeće je godine (1935.) postigao doktorat s disertacijom iz klasične rimske literature. Oboružan profesorskim i doktorskim diplomama vratio se u svoju Hercegovinu i na jesen iste godine počeo predavati kao profesor na franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokome Brijegu. Ovdje je kroz deset godina (1935. -1945.) bez prekida boravio i svojom klasičnom izobrazbom podučavao đake i nadahnjivao ih zasadama kršćanskog Rima i stare klasične Atene. Bio je pravi stručnjak u klasičnoj književnosti koja je bila sastavni dio programa za sve đake gimnazije. 

U svojoj jednostavnosti nosio je odlike susretljivosti koja je osvajala povjerenu mu mladost. Za tu je mladost živio i za nju se nesebično žrtvovao sve do svoje mučeničke smrti 12. veljače 1945. kada se Široki Brijeg pretvorio u »nebeski Jeruzalem« o čemu Krist govori u evanđelju koje je fra Marko istinski slijedio, zbog kojeg je bio progonjen te konačno »zbog pravednosti« ubijen. 

Na njega se mogu primijeniti riječi nobelovca Ive Andrića da je i ovaj fratar volio samostan kao svoju dušu. On je u njemu proveo cijeli svoj redovnički život bogat proživljenom

vjerom i praksom redovničkih pravila kao smjernicama njegova življenja. Iako ne znamo za njegov grob ni okolnosti njegove smrti, odajemo mu harnu zahvalnost za ljudsku plemenitost, svećeničku neporočnost i društvenu vedrinu kojom nas je razvedravao. Svoj mukotrpni život i prolivenu krv darovao je domovini i Kralju vjekova kojemu sve živi. 

Tijelo mu leži u nekoj mračnoj jami ili u šikarju hercegovačkih gudura sjeverno od Širokoga Brijega, njegove prve i posljednje radne životne postaje. Konačno zemaljsko počivalište našao je tamo gdje je tražio posljednje utočište pred nasrtajima komunističkih zločinaca. Ali smrt združuje u sudbinsku povezanost razbojnike i njihove žrtve; prve Svevišnji kažnjava neutaživim mukama, a druge nagrađuje vječnim životom na nebesima.

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.